Rekla bih da u mojim pričama često postoji i žena koja, iako je na ivici da doživi otkrovenje, nastavlja da živi po starom. Zbog toga sam dobijala i kritike – da to možda nije feministički, da bi ženski likovi, barem u književnosti, trebalo da se emancipuju i na taj način podstaknu druge žene da učine to isto, budu im inspiracija. Ali stvarnost nije takva
U književnosti već uveliko poznate i proslavljene sjevernomakedonske spisateljice, prevoditeljke i profesorice Rumene Bužarovske postoje pukotine u kojima žene pokušavaju da prežive, ne nužno i da se „oslobode“. Te pukotine javljaju se u jeziku, u tijelu, u međuljudskim odnosima. Junakinje Rumene Bužarovske nijesu heroine u klasičnom smislu, ali nijesu ni pasivne žrtve – one su ogledalo društva koje ih oblikuje.
Njen najnoviji roman „Toni“ otvorio je još jedno neugodno pitanje – pitanje muškosti kao naučenog obrasca ponašanja koji svima nanosi štetu. Dok čitamo ovaj roman, osjećamo bijes, nelagodu, čak i sažaljenje. Ono što sigurno nećemo osjetiti je ravnodušnost.
U intervjuu za ROZU – Portal za lijeve i feminističke politike sa Rumenom Bužarovskom razgovaramo o raznim temama koje inspiriše njen najnovji roman, ali i njena književnost uopšte – o mogućnosti empatije prema „tonijevcima“, o književnom kanonu koji se urušava kad u njega uvedemo feminističku perspektivu, ali i o granicama savremenih feminističkih politika i mogućnosti otpora jačanju desnice.
Kroz lik tipičnog balkanskog muškarca u svom posljednjem romanu „Toni“ razotkrivate razne slojeve patrijarhalne muškosti i ogoljavate naučene obrasce muškog ponašanja. Čini se kao da se više nema šta reći na tu temu. Da li ste rekli sve što ste o tome imali da kažete ili vas „toksična muškost“ i dalje provocira?
Oduvijek me je okupirao način na koji se patrijarhat odražava u ličnim odnosima ljudi i ne verujem da ću ikada prestati da se bavim tom temom. Jednostavno, jaz u rodnim odnosima je toliko sveprisutan u našim životima da, čak i kada bih željela, ne mogu da izbjegnem tu temu. Međutim, u „Toniju“ sam se posebno bavila fenomenom muškosti/patrijarhalnog maskuliniteta i time koliko je on štetan i za same muškarce, kao i načinom na koji se on kroz obrazovanje prenosi s generacije na generaciju. U tom procesu morala sam da se suočim sa prilično neprijatnim pojavama, na koje ne bih željela da se ponovo osvrćem. Za sada ne bih ponovo pisala o toj temi; vjerujem da sam sa njom završila i da sam je, na neki način, ostavila iza sebe.
Dok sam čitala „Tonija“, najveći dio vremena sam se nervirala zbog njega, a ostatak sam provela kajući se zbog toga što me toliko nervira. Ali me je stalno nešto vuklo da ga tumačim i preispitujem. Kako ste se Vi osjećali dok ste ga stvarali? Jeste li imali dileme ili unutrašnja preispitivanja u tom procesu?
Osjećala sam se slično kao i Vi. Bila sam rastrzana između činjenice da često imam, ili sam imala, empatiju prema ovakvim ličnostima ili likovima koji kao da nemaju emocionalni kapacitet da se izbore sa traumama koje nanose drugima ili koje su njima nanesene. Dešavalo mi se da mi bude iskreno žao nekog Tonija (govorim o stvarnosti), a da onda shvatim da je taj Toni štetan i po mene i po cjelokupno svoje okruženje, pa mi je bilo potrebno dosta vremena da se emancipujem od tog saosjećanja prema ličnostima koje imaju koristi od sopstvene sebičnosti i sopstvene neempatičnosti. Zapravo, ne mogu da kažem da sam se u potpunosti oslobodila toga. I dalje mi je žao „tonijevaca“, iako ne bi trebalo da mi ih bude žao. Kada je riječ o tom aspektu romana, nisam imala dileme. Imala sam dileme oko toga da li mogu da roman učinim dovoljno zanimljivim uprkos tome što je lik odbojan, a povrh toga i veoma prepoznatljiv.
Postoji li nešto što ste o sebi kao spisateljici i čitateljki naučili zahvaljujući feminizmu? Da li je feminizam promijenio način na koji čitate svoje stare književne ljubavi? Ili možda učinio da se u neke od njih razočarate?
Čak i onda kada to nisam shvatala, feminizam je uticao na mene i na način na koji pišem. Dok sam pisala prve zbirke kratkih priča, nije mi bilo sasvim jasno šta radim, a najmanje mi je bilo jasno kako da na teorijskom nivou uokvirim te stvari koje pišem. U međuvremenu sam pročitala dosta feminističke teorije, ali nisam shvatala da ona utiče na mene, ma koliko to danas zvučalo čudno. Naravno, iz današnje perspektive svoje stare književne ljubavi čitam drugačije. Na primer, pokušala sam ponovo da čitam Dostojevskog i smetalo mi je kako su žene predstavljene (ponovo sam uzela „Braću Karamazove“, iako ih ovog puta nisam pročitala do kraja, pa ne mogu da tvrdim da sam u pravu). Da i ne govorimo o tome da sam obožavala pripovjetke Vudija Alena ili da sam analizirala pripovjetke autora poput T. K. Bojla, koje bi mi danas djelovale mačistički i ne bi me zanimale. Često ponovo čitam i Hemingveja, i tu takođe uočavam jedan neobičan paradoks u odnosu na njegov pogled na rodne uloge.
Rekli ste u jednom intervjuu da žene treba da pišu o muškarcima „jer najbolje znaju kako oni govore“. Kako Vam izgleda kada muškarci u književnosti pokušaju da govore o ženama?
Uglavnom mi djeluje smiješno i dvodimenzionalno. Ako analizirate govor žena kod Hemingveja, na primer, vidjećete da sve govore isto – čak koriste i iste riječi. Žene u književnom kanonu predstavljene su podjednako dvodimenzionalno kao, recimo, crnac Džim u „Haklberiju Finu“. To je fenomen nepoznavanja „Drugog“. Mi muškarce veoma dobro poznajemo; znamo kako govore, kako se kreću, šta vole, a šta ne. Jedan od razloga za to jeste i to što oni predstavljaju opasnost za žene, pa smo primorane da ih posmatramo kako bismo se od njih zaštitile.
Nedavno smo pratili regionalnu raspravu povodom knjige „Po zanimanju: Ana Miloš“, u kojoj je autor, između ostalog, tvrdio da žene dobijaju ogroman prostor u književnosti samo zato što su žene, čak i kada im pisanje nije dovoljno dobro. Kako gledate na takve stavove? Da li su oni simptom šireg otpora prema ženskom glasu ili je riječ o strahu od gubitka prostora koji je dugo bio podrazumijevano muški?
Moj odgovor na takvo mišljenje je „bla bla bla, ku ku ku“. Mislim da uopšte ne treba da diskutujemo o ovakvim šovinističkim glupostima. Time samo pridajemo ovoj temi značaj koji ne zavređuje. Uostalom, na taj način se pravdamo i još više upadamo u zamku šovinizma.
Ako biste mogli da iz književnosti izbrišete jedan, samo jedan narativ o ženama, koji bi to bio i zašto biste odabrali baš taj?
To bi bilo ono što je Edgar Alan Po definisao kao najpoetičniju i najmelanholičniju temu u književnosti – smrt lijepe žene. Voljela bih da žene žive i u stvarnosti i u književnosti, i da se ne romantizuje kada ih neko ubije ili kada se razbole – i to samo ako su lijepe, a bogami i bijele, pa još i bogate.
U Vašim pričama često se javlja žena koja u jednom trenutku shvati da više ne može da živi kao do juče. Ali, šta je sa svim onim ženama koje taj trenutak nikada ne dožive, iz straha, obaveza, navike, ili zato što im život ne ostavlja prostor za takvu spoznaju? Kako o njima misliti, a ne romantizovati ni trpljenje, ni slobodu u savremenom kapitalističkom društvu?
Rekla bih da u mojim pričama često postoji i žena koja, iako je na ivici da doživi otkrovenje, nastavlja da živi po starom. Zbog toga sam dobijala i kritike – da to možda nije feministički, da bi ženski likovi, barem u književnosti, trebalo da se emancipuju i na taj način podstaknu druge žene da učine to isto, da im budu inspiracija. Ali stvarnost nije takva. Da bi se neko emancipovao, potrebno je da čitavo društvo bude naklonjeno tome i spremno da pomogne. Ne može svaka žena da napusti dom, da napusti supruga ili, pak, posao. Nije stvar samo u tome što ekonomski sistem (kapitalizam, da) to ne dozvoljava i što je on u braku sa patrijarhatom. Treba imati u vidu i da je civilizacijska praksa bila protiv nas i da je i dalje protiv nas. Nije lako napraviti promjenu u životu. Zato jednostavno treba razumjeti žene koje nastavljaju da žive na isti način kao i ranije – bez romantizacije, ali i bez osude.
Kada posmatrate književni ekosistem, festivale, nagrade, zvijezde i senzacije, čini li Vam se da se stvarni život književnosti odvija negdje drugo? Gdje ga Vi pronalazite danas?
Književnost je uvijek u pisanju i u čitanju. I pored čitavog tog drugog ekosistema, kako ga nazivate, suština je uvijek da se čita, da se govori o književnosti i, naravno, da se piše.
Kako vidite budućnost feminizma u vremenu jačanja desnice i populizma i gdje prepoznajete ograničenja savremenih feminističkih politika?
Budućnost feminizma leži u kontinuiranoj borbi protiv desnice. To znači da ne smijemo da odustanemo sada, kada desnica pokušava ponovo da nas porobi, da nas vrati u kuhinju i da nas koristi kao besplatnu radnu snagu, mašine za rađanje djece i, naravno, kao seksualne robinje. Mislim da ta borba neće biti laka, ali istovremeno vjerujem da smo ostvarile preveliki napredak da bi nam ta prava mogla tako lako biti oduzeta — iako to u istoriji nije nezabilježeno. Nažalost, veliki deo neoliberalne feminističke politike i dalje igra po kapitalističkim pravilima, koristeći jezik feminizma i zloupotrebljavajući njegova načela, i ta politika je bila i ostaće štetna po žene. Feminizam mora biti i klasna borba da bi uspio.
Šta trenutno čitate i možete li izdvojiti nekoliko dobrih knjiga koje ste pročitali tokom 2025. godine, a koje biste rado preporučili našoj publici?
Čitam egipatsku feministkinju Nawal El Saadawi. Preporučujem bilo šta od njenih djela. Takođe privodim kraju „Habibi“, grafički roman Krejga Tompsona, koji takođe preporučujem. Nedavno sam ponovo uvela novelu „Bartleby, the Scrivener“ na časovima američke književnosti i studenti su veoma dobro reagovali na nju jer je suštinski savremena, pa eto, možda će neko poželjeti da i to pročita.
Razgovarala: Andrea PERIŠIĆ
Fotografija: Nebojša Babić; preuzeto sa https://rumenabuzarovska.com/
