Rumena Bužarovska: OPSJEDNUTOST PENISOM OČITA JE U DOMAĆEM FOLKLORU!

01.08.2025   |   Interviews


Roman makedonske spisateljice ‘Toni’ ponire u srž balkanskog patrijarhata
Razgovarao: FRANJO NAGULOV

Balkanske trendove ne vidim kao nešto neobično. Mislim da možda, zato što smo manji i imamo veći k
eći kapacitet za organizaciju društva, možemo biti čak i učinkovitiji u zaštiti prava za koja smo se borili.

S makedonskom spisateljicom razgovarali smo u povodu Frakturina izdanja romana koji već na prvo čitanje osvaja vrsno ukomponiranim kritičkim, egzistencijalističkim i humoresknim slojevima teksta. Rijedak je, naime, u recentnoj regionalnoj literaturi slučaj usporediv s romanom koji – iako ima dodirnih točaka i s protagonistom kultne HBO-ove serije emitirane od 1999. do 2007., iako ponire u srž balkanskog patrijarhata, te iako zadire i u egzistencijalistička pitanja pojačana pandemijskim kontekstom – pripadnike obaju spolova (uz zrno soli u glavi kao čitateljski uvjet) može gdjekad i nasmijati; makar to bio opjevani gogoljevski smijeh, i makar taj smijeh ne bio tek nusprodukt nego i aktivni čimbenik pri pokušaju dekonstrukcije kolektivnog mentaliteta podneblja tako ustrajnog u odbijanju prijeko potrebne transformacije svijesti te savjesti, podjednako individualne i kolektivne. Razgovarajući o Toniju, koji ipak nije skopski pandan približnog mu imenjaka i šefa mafijaške obitelji DiMeo, nastojali smo podjednako proniknuti u sveprisutnost edipovskoga kompleksa, ali i gdjekad, barem na prvu, teško razumljivu ulogu žena koje pristaju trpjeti. Pa ipak, makar se to iz romana teško može iščitati, generacijske mijene donose ili bi trebale donijeti civilizacijske promjene u koje je inkorporirana, kao polazišna promjena, rodno-spolna emancipacija. Doduše, uvjerenje da je promjena generacijska stvar, čime se prepuštanje promjena stihiji nameće kao razumljivo, opasnost je koju u potpunosti nisu osvijestili ni sve brojniji
simptomi efekta nikad izrijekom objavljene konzervativne revolucije oko čijih bismo radikalnijih posljedica tek mogli imati posla u djelatnoj svakodnevici. Dakako, u razgovoru se nismo zadržali tek na Skoplju, Makedoniji ili južnoslavenskom govornom prostoru – posljednjih smo godina, tek što se pandemija primirila, svjedoci zastrašujućih ratnih zvjerstava, genocida, pa i rapidnih geopolitičkih komplikacija koje podsjećaju da – ako već nismo zakoračili u treći svjetski rat – stojimo na njegovu pragu, i čudimo se: premda je upravo pandemija, o kojoj pisci iznenađujuće malo pišu, pokazala fatalnost nemoći urušenog edukativnog sustava pred apologetima neznanja, konspirativnim teorijama te, naposljetku, zapanjujućom, konformizmom motiviranom bešćutnošću naspram ugroženih društvenih skupina. Katkad, kao što je u romanu ilustrirano, i onda kad konformizmom potaknuto uskraćivanje empatije za
posljedicu nosi stradanje naših najmilijih. Bužarovska, međutim, osim mraka vidi svjetlost – osim na ono najgore, upućuje na ono najbolje, u pandemiji primijećeno, što smo kao društvo bili kadri ponuditi.
Optimizam također proizlazi iz uvjerenosti u navedene emancipacijske procese generirane međugeneracijskim iskustvom i solidarnošću, koliko nam se god činilo da se stvari odvijaju suviše sporo ili da, štoviše, tamna strana pobjeđuje. Neovisno o pojedinačnim pogledima na recentni društveni kontekst, ostaje kao činjenica to da je pred nama roman koji, malo je reći, zaslužuje čitateljsku priliku; uvjerenja smo da će svako razočaranje – u korist rečene ambivalencije – naposljetku izostati. Ranijim poznavateljima književnog rada ove međunarodno priznate autorice, jednako je razumljivo, uvodni pasus i nije bio potreban. Kao što svakom, makar i najpovršnijem nositelju historijskog iskustva, zveckanje oružjem ostarjelih alfa-mužjaka nije novost.


Express: Ime romana, za početak, nije istovjetno tek imenu njegova protagonista nego i plejadi likova, što, doima se, upućuje na spregu o kojoj u literaturi nije dovoljno mišljeno – onoj patrijarhata i identitetskoga gubitka. Pitanje koje iz rečenog dojma proizlazi zbog toga bi moglo glasiti: odakle uopće rašireno uvjerenje o tradiciji – koja jest patrijarhalna – kao preduvjetu očuvanja identiteta? Ili je posrijedi sprega tradicije i očuvanja identiteta kolektiva, a nauštrb individualizma?
Prvo, pozabavimo se pitanjem tradicije kao očuvanja identiteta. U Tonijevu slučaju jasno sam istaknula da nema mjesta za prepoznavanje identiteta žena jer se tradicionalno obiteljsko prezime prenosi s očeva na sinove, i to ne samo u njihovim prezimenima nego i u imenima. No imenovanjem mnogih likova varijacijama imena “Toni” više sam pokušavala istaknuti kolektivni identitet koji prevladava u patrijarhalnoj tradiciji, a koji sam predstavila kroza sve likove nalik na Tonija. Usput, američka kultura uspostavila je kolektivni identitet lika Karen – privilegirane bijele dame koja se žali na usluge u
javnim prostorima. Naglašavajući Tonijeve kolektivne karakteristike, ciljala sam postići nešto slično (čudno, to ne postoji za muškarca). Ali da izravnije odgovorim na vaše pitanje, vjerujem da paradoksalno, iako tradicija zapravo čuva patrijarhalni kolektivni identitet, to čini podizlikom promicanja individualizma. To je zato što ljudi misle da su njihovo iskustvo i postojanje jedinstveni, pa ga pokušavaju prenijeti na svoju jednako jedinstvenu djecu, ne shvaćajući da ni na koji način nisu jedinstveni.

Share:

Latest News