Prvi tekst iz nove serije „Dnevnik čitanja“ u kojoj će urednice, urednici, suradnice i suradnici portala Kritika-HDP voditi bilješke uz pročitane knjige. Rubriku otvara Boris Postnikov kombinacijom feminizma i pornografije – što bi moglo poći krivo?
Eseji Dubravke Ugrešić; Rumena Bužarovska: „Toni“ (s makedonskoga preveo Ivica Baković; Fraktura, Zaprešić, 2025.); Georges Bataille: „Story of the Eye“ (translated by Joachim Neugroschal; Penguin, London, 2001.)
https://kritika-hdp.hr/ugresic-buzarovska-feminizam-pornografija/
Je suis Toni
Feministički angažman Dubravke Ugrešić bio je istovremeno drzak i zaigran, strastven i duhovit, a danas se tim tragovima – svaka na svoj način – kreću brojne domaće autorice mlađih generacija. Rumena Bužarovska po mnogo čemu odudara od lokalnih literarnih strujanja, njen je senzibilitet izgrađen uglavnom na narativnoj ekonomiji angloameričkih autora, a ipak je – nema dileme – naša. Eno vam svi njeni naslovi prevedeni na hrvatski (dobro, osim debitantskih Žvrljotina), eno vam predstava Moj muž u Zagrebačkom kazalištu mladih, eno vam uostalom i sama Rumena koja svako malo gostuje na hrvatskim festivalima. Tako je i roman Toni objavljen kod nas vrlo brzo nakon makedonskog originala, a ja sam požurio da ga pročitam. Inače, kod Bužarovske me sve vrijeme oduševljava to kako autorski raste iz knjige u knjigu: svaka nova zbirka priča joj je za nekoliko nijansi zrelija i promišljenija od prethodne. Ako ih čitate u kronološkom nizu, naprosto vidite da te tekstove piše netko tko temeljito radi na svom autorskom glasu. Toni joj je, međutim, prvi roman. I baš zato sam ga otvorio s čitalačkom tremom. Kako će se Rumena snaći u novom žanru? I to onom „pravom“, „ozbiljnom“, jer znamo kakva je specifična težina romana kod nas danas: lako je napisati kratku priču ili esejčić, ali ajde da te vidimo na 200 plus stranica…
Okej, da više ne gnjavim, mi koji smo vidjeli možemo potvrditi: Bužarovska je opet nadmašila sebe. Toni zabavlja, rastužuje i zbunjuje na sasvim neočekivane načine. S jedne strane, ovo je očito satira, a naslovni lik, ocvali skopski mačo roker, hodajuća je karikatura: tipični samoživi balkanski muškarac iz generacije koja se trenutno deblja i ćelavi, ali i dalje nosi starke. Egotriper i mamin sin, lokalni Petar Pan kraj kojeg nijedna Wendy ne može doći do riječi, ponosan na svoj fantastični muzički ukus izbrušen kasnih sedamdesetih, kontinuirano oduševljen vlastitom inteligencijom. Znate o kome se radi, poznajete više takvih. A onda, s druge strane, u Toniju nema ničeg karikaturalnog: sve smo te rečenice već čuli, takve smo likove dobro upoznali. Pa još s treće strane – ako imate tu beskrajnu sreću da ovaj roman čitate kao muškarac – prije ili kasnije se spotaknete na neku Tonijevu izjavu ili gestu koja, nema sumnje, pripada vama. Pa se malo nasmijete, pa se malo više posramite, pa se možda čak i naljutite. Jer šta fali Jamesonu? Zar to nije dobar viski? I kad sam neki dan na sastanku uredništva Kritike-HDP par puta upao u riječ Ani – sve dok me nije upozorila – zar to nije bilo samo zato što sam strastven oko književnih pitanja? I zar nije općepoznata stvar da je „Berlinska trilogija“ ono najbolje od Bowieja? Pravda za Tonija!
A ukoliko imate tu nesreću da ovaj roman čitate kao čitateljica, onda vam valjda preostaje samo da uživate u tome kako Bužarovska balansira između karikature koja je stvarna i stvarnosti koja je karikaturalna, između satire i zbilje, između sažaljenja i gađenja koje Toni izaziva, a da pritom i dalje ostaje smiješan…
Ako vam je, drage čitateljice, bilo šta od ovoga promaklo, javite se, naravno.
Sve ću vam objasniti.
Kod Bužarovske me sve vrijeme oduševljava to kako autorski raste iz knjige u knjigu: svaka nova zbirka priča joj je za nekoliko nijansi zrelija i promišljenija od prethodne. Ako ih čitate u kronološkom nizu, naprosto vidite da te tekstove piše netko tko temeljito radi na svom autorskom glasu. Toni joj je, međutim, prvi roman. I baš zato sam ga otvorio s čitalačkom tremom
