Month: March 2026

Have you ever read a book you just couldn’t put down, but the protagonists were so annoying you also wanted to burn it?

Toni, Rumena Bužarovska

Sredinom prošle godine dobili smo prvi roman Rumene Bužarovske, Toni. Roman je objavila izdavačka kuća Booka nakon više Rumeninih zbirki priča koje smo imali prilike da čitamo, takođe u njihovom izdanju.

Na samom početku, glavni junak je na grčkoj plaži sa, čini se, suprugom i sinom. Kroz njegove misli i njihove dijaloge shvatamo da on tu ženu mrzi, da žena voli i pazi sina, a da je Toni negativna slika stereotipnog Balkanca koji ne mari previše za porodicu, čak svoju partnerku mrzi, i glavna mu je briga da li će da pojede dva ili tri girosa i pokušava da šarmira mnogo mlađe devojke poznavanjem muzike. Vrlo brzo shvatamo da je sin njegov, a da je Tamara samo njegova devojka i da je njegova proždrljivost nešto kasnije glavni pokretač situacije. Dalji tok vam neću otkrivati, ali znajte da se vrlo brzo situacija menja, Toni postaje ubeđen da je žrtva, i to više puta, a svoju tužnu sudbinu koristi za pribavljanje obroka, seksa, društvenih poena… 

Da li vam se nekada desilo da knjigu ne možete da ispustite iz ruku, ali da vas junaci toliko nerviraju da biste je najradije spalili? To je, ukratko, moj utisak o ovom romanu. Rumena je maestralno naslikala glavnog junaka, Tonija, koji je tipičan primer sredovečnog čoveka koji ne ume da se nosi sa svojim godinama, nesvestan svoje neostvarenosti i ubeđen da mu pripada sve. Prema njenim rečima, namera joj je bila da pokaže kako žena ume dobro da opiše muškarca u književnom delu, u čemu je i uspela.

„Toni je ćutao. Nije voleo kad ga tako često prekidaju komentarima, ali još više je želeo da izbegne temu koliko je skupo u Švajcarskoj, zato što je on to vrlo dobro znao. […] Shvatio je da će ako hoće da ide kod Nine, morati da uzme kredit. Bilo je previše komplikovano da laže majku za šta mu trebaju pare. O tome kako će slagati Tamaru gde ide na nedelju dana, rekao je sebi da će misliti ako i kada dođe dan za takav rasplet situacije. Bio je ponosan na lekciju koju je naučio od oca: ne otvaraj karte do samog kraja. Pa je zato pisao Nini i slagao je da mu ne radi kreditna kartica i da ne zna da se snađe sa bukiranjem i sličnim stvarima. […] Sutradan mu se Nina javila i rekla da mu je rezervisala avonsku kartu i hotel, za nedelju dana.”

Toni, Rumena Bužarovska

Rumena, kako sama kaže, piše zgusnuto jer ni sama ne voli da čita dosadne knjige. Tako je Toni pokupio sve negativne osobine tog tipa muškaraca, a iz stranice u stranicu nižu se njegova kritična razmišljanja, postupci i razgovori. Stil pisanja je pitak, sveden i jednostavan, uz vešto korišćenje humora, često i crnog.

Toni je običan, ispotprosečan muškarac ubeđen da je sve zaslužio prostim postojanjem. Naročito iz odnosa prema ženskim likovima možemo primetiti da ne daje ništa, a traži sve. Čak i kad sazna istinu o smrti svog oca i kada bi temelj čitavog verovanja u očevu superiornost, te i od njega naučen način na koji se odnosi prema ženama, trebalo da bude poljuljan, to se ne dešava. Grešku uviđa majka, iako ostane dosledna u titranju svom mezimčetu, ali ne i sam Toni. 

„Čekaj, čekaj, rekao je sebi Toni i otvorio Fejsbuk. Na svom zidu je napisao:

NIŠTA NIJE DŽABE, OSIM SVEGA

Dobar sam, jebo mi pas mater, dobar sam, mislio je, gledajući kako mu se roje notifikacije i lajkovi. Zadovoljno je uzdahnuo uz mali osmeh. Možda bi trebalo da naručim dva donera, pomislio je Toni. Nek ide život, zaslužio sam.”

Toni, Rumena Bužarovska

U romanu postoje i ženski likovi koji nisu želeli da budu deo Tonijevog sveta, ali njih ne upoznajemo direktno, samo kroz priču. One su u drugim državama, neke čak i na drugom kraju sveta, pobegle od Tonija i takvih sličnih njemu. A, ima ih – upoznajemo ih kroz delo, druže se sa Tonijem i svi su jednako loši i oduševljavaju se međusobno lošim postupcima.

Rumena kritikuje čitav sistem koji je doveo do nastanka raznih Tonija, a, mi se nadamo, kao što je urednik izdavačke kuće Booka Ivan Bevc na predstavljanju ovog romana i istakao, da Toniji iščezavaju i da novije generacije ipak umeju bolje. 

mart, 2026.

(Tony: the Unbearable Lightness of Self-Admiration, by Martina Marinković)

https://booksa.hr/kritike/toni-nepodnosljiva-lakoca-samoljublja

U posljednje vrijeme sve češće razmišljam o autorima i autoricama koji pišu iz perspektive ili fokalizacije likova suprotnog spola, i koliko to zna biti (ne)uspješno. Kristian Novak, primjerice, od regionalnih autora prvi mi pada na pamet kao netko tko je u dva romana veoma uspješno ispisao i bez uklizavanja u klišej okarakterizirao žene; Milenu u Ciganin, ali najljepši i Profu u romanu Slučaj vlastite pogibelji. Pisanje likova suprotnog spola koji će biti dovoljno karakterno izraženi da su u tekstu uistinu vjerodostojni, a da pritom nisu dovedeni do granice karikaturalnosti ili pak svedeni na estetski ispolirano pretjerivanje, kao u slučajevima primjene male ili female gazea, autorima i autoricama, posebice duljih proznih formi poput romana, nije nimalo lak zadatak.

Sagledamo li sad konkretnije autoricu koja se bavi ispisivanjem muškarca koji ipak utjelovljuje karikaturu, onu koje će čitatelji biti jasno svjesni od prve stranice romana i koja literarnim reflektorom obasjava presliku stvarnosti, dolazimo do važnog imena suvremene makedonske književnosti: Rumene Bužarovske.

Toni je prvi roman Rumene Bužarovske, inače spisateljice kratke proze i autorice nekoliko knjiga, čija je zbirka kratkih priča Moj muž 2023. godine postavljena kao uspješna predstava u Zagrebačkom Kazalištu Mladih. Rumena Bužarovska u svojem je najnovijem proznom djelu detaljno raspisala Tonija, muškarca-roman, onako kako, vjerujem, ni oni slični Toniju sami ne bi znali napisati, bez da cenzuriraju sve gadosti koje ovaj protagonist radi pred svojim čitateljima.

Na sižejnoj razini, roman je određen prilično jednostavno: pratimo isječak Tonijevog života, nekoliko mjeseci koji istovremeno obiluju zbivanjima, od ljetovanja u Grčkoj sa sinom i partnericom do života u majčinom stanu u Skopju, ali njegova je ključna razlika od većine romana koji se bave isključivo narativom centralnog lika, u tome što nema promjene u protagonistu. Od prve do posljednje stranice Toni je isti, on se ne mijenja, a stvari se ironično samo zbivaju oko njega, dešavaju se samo njemu i, naravno, on ni zašto nije kriv. Bužarovska je Tonija napisala toliko slojevito da se iz njegove strukture ličnosti može dijagnosticirati čitav spektar psihičkih poremećaja, no da se ne bi krivo shvatilo, roman se ne fokusira na to, a neće niti ova kritika.

Rumena Bužarovska pisanjem je ovog romana dokazala da je jednako vješta u dugoj proznoj formi, kao što je i u kratkoj, s tim da mi se također čini kako je s Tonijem pogodila zlatnu sredinu ne preopširnog romana koji povremeno gubi fokus niti tekstualne zbijenosti kratke priče. Toni je roman koji narativnu strukturu i fokalizaciju (pripovijedanje je iz trećeg lica) bazira isključivo na jednom liku, onom naslovnom, koji je također i metatekstualno i višerazinski zastupljen u romanu o sebi. Njegovo se ime tako repetitivno pronalazi u tekstu: većina Tonijevih prijatelja ili poznanika zove se Toni, Tonijeva majka čita Toni Morrison, Tonijev je otac imao kolegu Tonija… Toni je toliko ‘posebno’ ime da ne samo da romanu pripada takav naslov, i njemu pripadajući protagonist, već je na simboličkoj razini Toni naprosto romaneskni, frajerski state of mind, tekstualna kombinacija fabularnog okvira njegovog oh, tako teškog života i narativne linije svih njegovih (krivih) domino-efekt intoniranih odluka, začinjen unutarnjim monolozima od kojih se čitateljici diže kosa na glavi.

Toni izaziva i gađenje, i podsmijeh, i želju da se čitatelj osobno uvuče među stranice romana, izvuče Tonija van i fizički se obračuna s njim u naivnoj nadi da će mu to pomoći da se promijeni, ali Toniju, protagonistu romana, tom neodoljivom narcisu srednjih godina, nema pomoći, i upravo mi je zato ovaj roman toliko dobar, čitateljski potentan i zaigrano zasićen. Jer Toni iz romana itekako je stvaran, i posvuda je, i dijeli svoje užasno iritantne, nevjerojatno sebične i duboke narcisoidne karakteristike sa svim prosječnim ofucanim frajerima koji u srednjoj dobi još uvijek misle da su dovoljno cool kao što su na mizernih pet minuta bili kad im je bend u kojem su svirali u ranim dvadesetima dobio malo žešći aplauz na birtijskoj svirci, kad bi povremeno u razgovoru ispali najpametniji, kad bi jednom sa zabave otišli s djevojkom kojoj su se cijelu noć upucavali.

Toni je i slika muškarca što pripada generaciji koja više ne zna tko je, onog koji je zapeo između rock’n’roll-a i svjetskog poretka u raspadanju, ironično opskrbljenog svom silom glazbenog i kulturnog znanja (izuzev toga tko je napisao 1984., Orwell ili Huxley), a u izostanku onoga o upravljanju vlastitim životom, jer Toni ne samo da ne zna kuhati, on sa svojih pedeset i nešto ne zna ni rukovati perilicom za rublje. A zašto bi uopće i trebao znati, kad za to postoje žene obdarene vrlinama koje će im on zamjerati i celulitom za koji će im prigovarati, češće mentalno, katkad i direktno verbalno, ali će ih zato nadmeno prekidati monolozima o najboljim albumima koje je naručivao kad je radio u Jugotonu, jer što bi one uopće imale pametno za reći, pored njega toliko učenog i inteligentnog?

Istovremeno i mamin i tatin sin, u horoskopu ovan-podznak-lav (što bi drugo bio?), Toni je razmažen iznad svake granice, odrastao čovjek koji pasivno-agresivno pleše na konstantnom rubu temper tantruma čim ga netko ne pogleda dovoljno lijepo ili ga ne sasluša do kraja, čelično samoživ, nepokoleban u prekomjernoj ljubavi prema samome sebi, pognutiji u vlastiti iluzorni odraz od Caravaggiovog Narcisa, i naučen da sam sebi u svemu mora biti prvi, glavni, ma najbolji.

Toni je vremenski smješten u vrijeme pandemije, što Bužarovska uspješno koristi kao plodno literarno tlo za još jednu karakternu crtu ovog, kako vam drago, nadasve osebujnog protagonista. Antimasker plus antivakser jednako je Toni Stojanov, sveznalica kojeg nije briga što mu stara majka sjedi kod kuće nakon što se on zaražen vraća iz izlaska i koji će obavezno voditi kvazi filozofske dijaloge s taksistima o nenošenju zaštitnih maski. Tonija ne dotiče ništa, osim onoga što sam sebi filtrira, što se u njegovoj percepciji neizbježno uvijek veže uz vlastito, genijalno sebstvo. Oko Tonija žene mogu i umirati, a on će za sebe svejedno pronaći opravdanje, pogladiti se po prosijedoj kosi, svom ‘najjačem adutu’, pojesti još jedan kebab iako mu je sva odjeća tijesna, zrcaliti svoje pogreške kao životne nesreće koje ga ne napuštaju i pustiti najčvršće korijenje u ulozi žrtve. Majstorski ispisan u srži ironijskog ključa, Toni je ustvari neshvaćeni muškarac, žrtva histeričnih žena, nedovoljne roditeljske hvale i remenja na hlačama koje se ne da zakopčati.

Bužarovska, osim što na općenitoj, zanatlijskoj razini pisanja proze, uspjelo plete roman koji se s lakoćom čita, bolje reći guta, također stvara i prisnu atmosferu teksta, vrsno barata s humorom koji nije previše direktan i on the nose, a ipak udara gdje ga čitatelj neće očekivati, poput Tonijevih najodbojnijih misli, ispod pojasa, te formira dubinsku psihologizaciju centralnog lika koji ni sa jednim svojim činom naposljetku ne izaziva trunčicu empatije.

S Tonijem se ne može, ali ni bez Tonija ne ide. Tko nije susreo jednog takvog, u najmanju ruku eklektičnog kralja vlastitog svemira, u stvarnom životu, neka se s njim sudari barem u onom književnom. Kronično je nedostajao jedan ovakav roman lika u suvremenom, regionalnom književnom prostoru, a Rumena Bužarovska uspješno je s Tonijem utrla put za raspisivanje stvarnosti kroz grotesku i groteske kroz stvarnost. Jer, tko još misli da je ovaj Toni samo puki produkt izražene autorske mašte i vještine pisanja, neka ga čita iznova, koliko god puta trebalo.

Za kraj ove kritike, ostavljam jedan glazbeni poučak, koji mi se u čitanju Tonija posebno omilio. Da Toni Stojanov kao književni lik ima svoj soundtrack, koji bi zasvirao u pozadini svaki put kad on progovori, bila bi to neupitno pjesma Genije od TBF-a, s onim poznatim refrenom koji toliko evocira svakodnevnu misao našeg protagonista: ja sam genije / čudo prirode / sve na svitu znam / i jasno mi je sve.