01.08.2025
Roman makedonske spisateljice ‘Toni’ ponire u srž balkanskog patrijarhataRazgovarao: FRANJO NAGULOV
Balkanske trendove ne vidim kao nešto neobično. Mislim da možda, zato što smo manji i imamo veći keći kapacitet za organizaciju društva, možemo biti čak i učinkovitiji u zaštiti prava za koja smo se borili.
S makedonskom spisateljicom razgovarali smo u povodu Frakturina izdanja romana koji već na prvo čitanje osvaja vrsno ukomponiranim kritičkim, egzistencijalističkim i humoresknim slojevima teksta. Rijedak je, naime, u recentnoj regionalnoj literaturi slučaj usporediv s romanom koji – iako ima dodirnih točaka i s protagonistom kultne HBO-ove serije emitirane od 1999. do 2007., iako ponire u srž balkanskog patrijarhata, te iako zadire i u egzistencijalistička pitanja pojačana pandemijskim kontekstom – pripadnike obaju spolova (uz zrno soli u glavi kao čitateljski uvjet) može gdjekad i nasmijati; makar to bio opjevani gogoljevski smijeh, i makar taj smijeh ne bio tek nusprodukt nego i aktivni čimbenik pri pokušaju dekonstrukcije kolektivnog mentaliteta podneblja tako ustrajnog u odbijanju prijeko potrebne transformacije svijesti te savjesti, podjednako individualne i kolektivne. Razgovarajući o Toniju, koji ipak nije skopski pandan približnog mu imenjaka i šefa mafijaške obitelji DiMeo, nastojali smo podjednako proniknuti u sveprisutnost edipovskoga kompleksa, ali i gdjekad, barem na prvu, teško razumljivu ulogu žena koje pristaju trpjeti. Pa ipak, makar se to iz romana teško može iščitati, generacijske mijene donose ili bi trebale donijeti civilizacijske promjene u koje je inkorporirana, kao polazišna promjena, rodno-spolna emancipacija. Doduše, uvjerenje da je promjena generacijska stvar, čime se prepuštanje promjena stihiji nameće kao razumljivo, opasnost je koju u potpunosti nisu osvijestili ni sve brojnijisimptomi efekta nikad izrijekom objavljene konzervativne revolucije oko čijih bismo radikalnijih posljedica tek mogli imati posla u djelatnoj svakodnevici. Dakako, u razgovoru se nismo zadržali tek na Skoplju, Makedoniji ili južnoslavenskom govornom prostoru – posljednjih smo godina, tek što se pandemija primirila, svjedoci zastrašujućih ratnih zvjerstava, genocida, pa i rapidnih geopolitičkih komplikacija koje podsjećaju da – ako već nismo zakoračili u treći svjetski rat – stojimo na njegovu pragu, i čudimo se: premda je upravo pandemija, o kojoj pisci iznenađujuće malo pišu, pokazala fatalnost nemoći urušenog edukativnog sustava pred apologetima neznanja, konspirativnim teorijama te, naposljetku, zapanjujućom, konformizmom motiviranom bešćutnošću naspram ugroženih društvenih skupina. Katkad, kao što je u romanu ilustrirano, i onda kad konformizmom potaknuto uskraćivanje empatije zaposljedicu nosi stradanje naših najmilijih. Bužarovska, međutim, osim mraka vidi svjetlost – osim na ono najgore, upućuje na ono najbolje, u pandemiji primijećeno, što smo kao društvo bili kadri ponuditi.Optimizam također proizlazi iz uvjerenosti u navedene emancipacijske procese generirane međugeneracijskim iskustvom i solidarnošću, koliko nam se god činilo da se stvari odvijaju suviše sporo ili da, štoviše, tamna strana pobjeđuje. Neovisno o pojedinačnim pogledima na recentni društveni kontekst, ostaje kao činjenica to da je pred nama roman koji, malo je reći, zaslužuje čitateljsku priliku; uvjerenja smo da će svako razočaranje – u korist rečene ambivalencije – naposljetku izostati. Ranijim poznavateljima književnog rada ove međunarodno priznate autorice, jednako je razumljivo, uvodni pasus i nije bio potreban. Kao što svakom, makar i najpovršnijem nositelju historijskog iskustva, zveckanje oružjem ostarjelih alfa-mužjaka nije novost.
+
