22.10.2025, Krakow, Poland, Conrad Festival.

Naša gošća u prvom ovosezonskom Kulturnom skalpelu je bila nagrađivana književnica Rumena Bužarovska. Predstavila nam je svoj roman Toni, i otkrila što je “tonijevsko” u svima nama. Emisiju vodi: Antonija Vrčić Prati nas na 102,5MHz ili online na yammat.fm

Makedonska spisateljica i profesorica Rumena Bužarovska gošća je nove epizode emisije „U pravom licu“. Dobro raspoloženu Rumenu odveli smo na zagrebački Gornji Grad gdje nam je govorila o svom novom romanu „Toni“, inspiriranom toksičnim maskulinitetom, svojoj poziciji regionalne književne zvijezde, makedonskom #metoo pokretu, aktualnoj krizi u trumpovskoj Americi, ali i o prednostima života u dobroj staroj Europi i na Balkanu.

Nakon niza odličnih zbirki kratkih priča (izdvajam ‘Moj muž’ (2014.) i ‘Nikuda ne idem’ (2018.)), Rumena Bužarovska se odlučuje za formu romana i to žanra koji, ako ovu knjigu čitate u kasnim noćnim satima, pleše između trilera, horrora i psihološke drame. Sličan sam dojam imala i nakon završetka romana ‘Smrtni ishod atletskih povreda’ (Fraktura, 2022.) Milice Vučković, što nikako nije slučajno. Naime, oba romana preispituju određen tip osobnosti i to vjerojatno narcistički poremećaj osobnosti, (dijagnoza koja se, znam, i prečesto posvuda lijepi).
‘Toni’ (Fraktura, 2025., originalno izdanje 2024., Izdavački centar Tri, Skopje)  je naslov tog romana, i to vrlo pogođen naslov, jer zapravo je riječ o psihološkoj studiji i periodu života  junaka Tonija te događaja koje proživljava u svojoj 53. godini života. Toni je sastavljen od niza karakteristika ostarjelog ‘macho’ tipa, bivšeg rockera koji nikad nije odrastao niti za išta preuzeo odgovornost, koji za svoja stanja i životne situacije okrivljava drugo i druge (društvo, žene, promjene koje ne razumije i ne prihvaća). Bilo da se radi o razvodu, djetetu koje s njim ne želi razgovarati ili inflaciji, Toni je majstor u pronalaženju krivca za svoje frustracije.
 Svi poznajemo Tonija, to je neminovno. Imali smo s njim niz susreta koje smo brže ili sporije prekidali. Svi, što je još gore, možemo pronaći malo Tonija u sebi, a što nas tek puni osjećajem srama.No, ono u čemu se sastoji majstorstvo R. Bužarovske jest način na koji vješto ukazuje na posljedice Tonijevog ponašanja pri kojem su svi njegove kolateralne žrtve, njemu nedovoljno bitne da bi u romanu bile produbljene više od onoga kako ih i s kakvim lećama on vidi. Naime, roman je pisan kroz njegovu perspektivu i niz njegovih unutrašnjih monologa koji se miješaju i s povremenim dijalozima koji i dalje služe svrsi Tonijevih ciljeva i promišljanja o tome što on trenutačno želi te što bi mu se ‘prohtjelo’ u kojem trenutku.

Prvi tekst iz nove serije „Dnevnik čitanja“ u kojoj će urednice, urednici, suradnice i suradnici portala Kritika-HDP voditi bilješke uz pročitane knjige. Rubriku otvara Boris Postnikov kombinacijom feminizma i pornografije – što bi moglo poći krivo?
Eseji Dubravke Ugrešić; Rumena Bužarovska: „Toni“ (s makedonskoga preveo Ivica Baković; Fraktura, Zaprešić, 2025.); Georges Bataille: „Story of the Eye“ (translated by Joachim Neugroschal; Penguin, London, 2001.)
https://kritika-hdp.hr/ugresic-buzarovska-feminizam-pornografija/

Roman makedonske spisateljice ‘Toni’ ponire u srž balkanskog patrijarhataRazgovarao: FRANJO NAGULOV
Balkanske trendove ne vidim kao nešto neobično. Mislim da možda, zato što smo manji i imamo veći keći kapacitet za organizaciju društva, možemo biti čak i učinkovitiji u zaštiti prava za koja smo se borili.
S makedonskom spisateljicom razgovarali smo u povodu Frakturina izdanja romana koji već na prvo čitanje osvaja vrsno ukomponiranim kritičkim, egzistencijalističkim i humoresknim slojevima teksta. Rijedak je, naime, u recentnoj regionalnoj literaturi slučaj usporediv s romanom koji – iako ima dodirnih točaka i s protagonistom kultne HBO-ove serije emitirane od 1999. do 2007., iako ponire u srž balkanskog patrijarhata, te iako zadire i u egzistencijalistička pitanja pojačana pandemijskim kontekstom – pripadnike obaju spolova (uz zrno soli u glavi kao čitateljski uvjet) može gdjekad i nasmijati; makar to bio opjevani gogoljevski smijeh, i makar taj smijeh ne bio tek nusprodukt nego i aktivni čimbenik pri pokušaju dekonstrukcije kolektivnog mentaliteta podneblja tako ustrajnog u odbijanju prijeko potrebne transformacije svijesti te savjesti, podjednako individualne i kolektivne. Razgovarajući o Toniju, koji ipak nije skopski pandan približnog mu imenjaka i šefa mafijaške obitelji DiMeo, nastojali smo podjednako proniknuti u sveprisutnost edipovskoga kompleksa, ali i gdjekad, barem na prvu, teško razumljivu ulogu žena koje pristaju trpjeti. Pa ipak, makar se to iz romana teško može iščitati, generacijske mijene donose ili bi trebale donijeti civilizacijske promjene u koje je inkorporirana, kao polazišna promjena, rodno-spolna emancipacija. Doduše, uvjerenje da je promjena generacijska stvar, čime se prepuštanje promjena stihiji nameće kao razumljivo, opasnost je koju u potpunosti nisu osvijestili ni sve brojnijisimptomi efekta nikad izrijekom objavljene konzervativne revolucije oko čijih bismo radikalnijih posljedica tek mogli imati posla u djelatnoj svakodnevici. Dakako, u razgovoru se nismo zadržali tek na Skoplju, Makedoniji ili južnoslavenskom govornom prostoru – posljednjih smo godina, tek što se pandemija primirila, svjedoci zastrašujućih ratnih zvjerstava, genocida, pa i rapidnih geopolitičkih komplikacija koje podsjećaju da – ako već nismo zakoračili u treći svjetski rat – stojimo na njegovu pragu, i čudimo se: premda je upravo pandemija, o kojoj pisci iznenađujuće malo pišu, pokazala fatalnost nemoći urušenog edukativnog sustava pred apologetima neznanja, konspirativnim teorijama te, naposljetku, zapanjujućom, konformizmom motiviranom bešćutnošću naspram ugroženih društvenih skupina. Katkad, kao što je u romanu ilustrirano, i onda kad konformizmom potaknuto uskraćivanje empatije zaposljedicu nosi stradanje naših najmilijih. Bužarovska, međutim, osim mraka vidi svjetlost – osim na ono najgore, upućuje na ono najbolje, u pandemiji primijećeno, što smo kao društvo bili kadri ponuditi.Optimizam također proizlazi iz uvjerenosti u navedene emancipacijske procese generirane međugeneracijskim iskustvom i solidarnošću, koliko nam se god činilo da se stvari odvijaju suviše sporo ili da, štoviše, tamna strana pobjeđuje. Neovisno o pojedinačnim pogledima na recentni društveni kontekst, ostaje kao činjenica to da je pred nama roman koji, malo je reći, zaslužuje čitateljsku priliku; uvjerenja smo da će svako razočaranje – u korist rečene ambivalencije – naposljetku izostati. Ranijim poznavateljima književnog rada ove međunarodno priznate autorice, jednako je razumljivo, uvodni pasus i nije bio potreban. Kao što svakom, makar i najpovršnijem nositelju historijskog iskustva, zveckanje oružjem ostarjelih alfa-mužjaka nije novost.

Kornhausbibliothek, 15:30, 25.10.2025
https://hi-story.ch/rumena-buzarovska/

18.10.2025
12:00 – čitalački klub sa Rumenom Bužarovskom
20:30 – O Toniju sa Rumenom Bužarovskom

04.09.2025 – Festival Svjetske Književnosti, Zagreb, HNK, Velika Dvorana 19:00

The Jury selected the longlist of the jubilee 20th edition of Angelus Central European Award. The shortlist will be announced in September, and the winner – during the gala on 18 October 2025.

Rumena Bužarovska, najveća regionalna spisateljica, bila je gošća 19. epizode podkasta “Rosić i drugovi”. Britko i oštro, kao što i piše, Rumena govori o svom prvom romanu “Toni”, o muškarcima u književnosti, o jugonostalgiji, seksualnom zlostavljanju, hororu masovnog turizma, ućutkanim intelektualcima, studentskim protestima i generaciji koja više neće da ćuti.
“Jugoslaviju sam naknadno upoznala, čak nisam dobro govorila ni srpskohrvatski. Gledala sam Branka Kockicu, možda malo i seriju ‘Bolji život’, ali nismo mi bili baš ta tipična jugoslovenska porodica. Takođe, mnogi ljudi iz Makedonije obično imaju neke rođake u Srbiji, u Bosni, u Hrvatskoj, ali mi nismo imali. Moja majka je Grkinja, otac Makedonac i imali smo rođake u Americi i Grčkoj, ali ne i širom Jugoslavije. Tako da sam ja nekako upoznala Jugoslaviju nakon raspada, to jest sad, poslednjih godina. I danas živim u nekom postjugoslovenskom prostoru, pogotovo na književnom nivou…”, ispričala je Rumena.
Šta je uopšte nostalgija?

Rumena Bužarovska u romanu “Toni” piše o muškarcu gubitniku, privilegiranom i razmaženom sinu koji živi u uvjerenju da je u bivšoj Jugoslaviji život bio bolji
On je mamin sin. Na 200 stranica Rumena Bužarovska razvija lik koji mi je mrzak, zapravo ga prezirem već od, doslovce, druge stranice romana. Čovjek u 50-ima, parazit koji kroz život meandrira tako što u svakoj fazi nađe ženu koju će materijalno i na razne druge načine iskorištavati, uz to i emocionalno zlostavljati.
Tko su te žene i kako su upale u to doznajemo tek sporadično. Glavni lik je Toni, čovjek koji se nakon svakog prekida veze vraća majci, jer sam ne umije ni jaje ispeći ni veš-mašinu uključiti. Adorira mizoginog pokojnog oca, a majka je u njegovim očima “hijena”, makar se pod njezine skute (u njezin stan) redovito sklanja, tamo čami i za vlastite neuspjehe optužuje druge.