28 October, 19.00 Thursday
Makka bar
Presentation of the winners of the Štefica Cvek Award: A discussion with Rumena Bužarovska and Biljana Crvenkovska (within the Gender and the City series organized by Coalition Margins)
Rumena Bužarovska talks about her novel Tony, selected as the library’s book of the month
Izbor „Štefica Cvek“ za 2025. godinu zatvara roman „Toni“ Rumene Bužarovske (TRI, 2024), u kojem se autorka hrabro udaljava od ženske perspektive koja je obeležila njen dosadašnji rad i stvara naraciju iz ugla jednog emocionalno disfunkcionalnog/narcisoidnog muškarca.
„Duhovito i iskreno, Bužarovska, služeći se ispovednom naracijom, uvlači nas u Tonijev svet — svet koji je proizvod emocionalne nezrelosti, patrijarhata i njegove klasne privilegije, koja direktno potiče od oca. Upravo to čini roman lakim za čitanje, ali teškim za procesuiranje“, smatra žiri.
Toni”, Rumena Bužarovska, preveo: Ivica Baković, Fraktura, 2025.
Poslije dnevničko-esejističke knjige “Nakon Boga, Amerika”, u kojoj kroz putovanje jugom SAD-a ispisuje snažne stranice o boravku na američkom kontinentu, povezujući vlastito iskustvo školovanja, potragu za literarnim uzorima te polarizacijama i napetosti u vremenu trumpizma, književnica Rumena Bužarovska nas romanom “Toni” suočava sa toksičnim maskulinitetom koji svojim beskrupuloznim patrijarhalnim egoizmom uništava sve oko sebe. Vraćajući se time na onaj tematski okvir svojih ranijih knjiga, gdje se iz naglašene feminističke pripovjedačke perspektive nastoji progovoriti o svim kontradikcijama rodnih uloga, poremećenog odnosa na relaciji žena – muškarac, sa pripadajućim predrasudama i stereotipima koje i danas u velikoj mjeri opterećavaju svijet u kojem živimo.
Protagonist romana Toni Stojanov u osnovi je tipičan bezosjećajni mačista, zaljubljen u sebe, sam svoj centar svijeta, koji ne prezajući pred bilo čim, nastoji plivati u mutnim vodama rodnih stereotipa pokazujući svu raskoš svojih nepočinstava i ljigavosti svog karaktera. Ovako izneseno doima se da je Toni u suštini jedan potpuno odbojan lik i to jeste suštinski tačno. Teško da bismo Tonija mogli doživjeti i tumačiti na neki drugačiji način. Sve u njemu vrišti od prenapuhane muževnosti putem koje se gazi preko svega što mu se nađe na putu.
Ipak, Bužarovska ne ide za time da ispisuje stranice koje će biti puka jednodimenzionalna kritika seksualnog predatorstva i proračunatog psihičkog nasilja kojem je Toni sklon, već daje uvjerljivu karakterizaciju lika ovog pedesetogodišnjaka, stavljajući ga u širi društveni i povijesni kontekst transgeneracijskog prenosa patrijahalnih kodova koji ulogu muškarca svode na neprestano trvenje za dokazivanje muškosti. Pa i kad iza njega ostaju stvarne žrtve, jedino što je Toniju bitno jeste kako sačuvati oreol nepogrešivog i ispravnog muškarca. Jer to tako mora i treba.
Drugim riječima, Toni je po svom karakteru jedan tako čest lik “iz kvarta” kakve svakodnevno srećemo oko sebe, ubijeđen da je uvijek u pravu, da je neodoljiv svakoj ženi, te da je kao takav na vrhu hranidbenog lanca u borbi spolova. Sa druge strane, riječ je o muškarcu u srednjim godinama, ocvalom i iskompleksiranom rokeru, koji na sve načine pokušava odbiti da je ostario, pun je jeftinih dosjetki i ubijeđen u genijalnost svojih misli i podviga. Pri tome, Toni je toliko zaslijepljen vlastitom ulogom da uopšte nije u stanju pojmiti da je ono što radi, da su njegovi postupci i geste na bilo koji način pogrešni. Ne bi se moglo reći da je on u potpunosti čovjek bez savjesti i empatije, ali taj njegov egocentrični mačizam je do te mjere uznapredovao da on nije u stanju uopšte da se saživi sa posljedicama svojih djela i odgovornosti za vlastite postupke. U nekim trenucima unutar ovog romana djeluje da bi se možda i moglo dogoditi neko suočenje, ali Tonijev karakter veoma brzo pronalazi načina kako se opravdati i kako odagnati svaku krivicu od sebe. Jednostavno, on ne može pojmiti da je problem u njemu, nije mu data takva vrsta unutrašnje refleksije, zaslijepljen je svojom neodoljivošću koja u potpunosti dokida bilo kakvu svijest o pogubnosti onoga što radi.
Roman “Toni” u izdanju Frakture/
Rumena Bužarovska, ispisujući ovaj roman, dojmljivo prikazuje jednog posve banalnog tipa, okruženog jednako tako banalnim prijateljima, koji je ubijeđen da je u svojoj falocentričnosti toliko unikatan i da u manifestaciji te muškosti ništa ne može da ga zaustavi. Odsustvo svijesti o pogrešnosti, bilo kakva mogućnost samoanalize i pokajanja, Tonija vode u zastranjivanje kojim se sve što radi i želi podređuje nagonskom impulsu mužjaka. To ga dovodi u jedan gotovo mrzilački odnos prema svemu što je žensko, jer ne poznaje odnos koji nije prožet igrama i ucjenama, on determiniše rodne uloge u toj mjeri da sve nastoji podrediti sebi.
I kada njegovom krivicom u saobraćajnoj nesreći gine njegova partnerica Tamara i kada svojom neodgovornošću u stan majke, sa kojom živi, donosi koronu koja je naposlijetku ubija, Toni ostaje “na visini” zadatka. O sebi misli da je on žrtva, da je patnik kojeg su okolnosti dovele do situacija u kojima se nesreće događaju. Bivajući potpuni luzer, ali pri tome po druge opasan luzer, Toni nastavlja svoju priču i nakon što se dogode životne tragedije. Ni u kom trenutku on ne pristaje na promjenu paradigme koja ga je oblikovala. Ne može dokučiti ništa od onoga što jeste u njemu pogrešno i zastranjujuće.
Ni u momentu kada ga majka Evgenija, na samrtnoj postelji, suočava sa ocem koji je jednako tako bio predstavnik patrijarhalnog predatorstva, Toni ne nalazi u sebi mogućnost da se senzibilizira, da shvati u kojoj je mjeri pogrešan njegov put. Ali lik majke u tom smislu jeste uspio literarni kontrast, kojim se bar malo ublažava crnilo onoga što Toni predstavlja. Zagledan u primat muškog kao neprikosnovenog prava, on vrlo brzo pronalazi opravdanje za sve što je prouzrokovao, te već u sljedećem koraku nastavlja tamo gdje je stao. I ne osvrće se. Narcistička i edipovska potka od kojih je sazdan čine ga potpunim idiotom, nesposobnim da se u bilo kom slučaju solidarizira sa nekim, da nađe ono zrnce ljudskosti koje bi ga suočilo sa neispravnošću odluka i mišljenja kojima se rukovodi. Moglo bi se stoga reći da Tonija vodi jedna animalizirana nagonska destruktivna sila, pred kojom on uopšte ne postavlja pitanja. Teško da bismo za protagonistu romana Rumene Bužarovske mogli naći neku toplu riječ i razumijevanje, on jeste po svemu od čega je sazdan odbojan lik.
I postavlja se potom sasvim logično pitanje zašto bi nam ovaj roman bio na bilo koji način privlačan, imajući na umu sve što je izneseno o Toniju? Autorica Bužarovska nam pak svojim stilskim postupkom, načinom na koji gradi i gradira ovaj roman, daje taj odgovor. Ona je kroz svog junaka ispisala jednu mnogo širu sliku društava u kojima egzistiramo, Toni služi kao uspjela metafora one supremacije na kojoj počiva sva bijeda naše savremenosti. Toni bi u tom smislu mogao biti ključ za razumijevanje svega što nam se dešava, sve nasilje i svi ratovi, jer svuda oko nas postoje Toniji koji za sebe misle da su lavovi, a zapravo su kvarne hijene.
22.10.2025, Krakow, Poland, Conrad Festival.
Naša gošća u prvom ovosezonskom Kulturnom skalpelu je bila nagrađivana književnica Rumena Bužarovska. Predstavila nam je svoj roman Toni, i otkrila što je “tonijevsko” u svima nama. Emisiju vodi: Antonija Vrčić Prati nas na 102,5MHz ili online na yammat.fm
Makedonska spisateljica i profesorica Rumena Bužarovska gošća je nove epizode emisije „U pravom licu“. Dobro raspoloženu Rumenu odveli smo na zagrebački Gornji Grad gdje nam je govorila o svom novom romanu „Toni“, inspiriranom toksičnim maskulinitetom, svojoj poziciji regionalne književne zvijezde, makedonskom #metoo pokretu, aktualnoj krizi u trumpovskoj Americi, ali i o prednostima života u dobroj staroj Europi i na Balkanu.
Nakon niza odličnih zbirki kratkih priča (izdvajam ‘Moj muž’ (2014.) i ‘Nikuda ne idem’ (2018.)), Rumena Bužarovska se odlučuje za formu romana i to žanra koji, ako ovu knjigu čitate u kasnim noćnim satima, pleše između trilera, horrora i psihološke drame. Sličan sam dojam imala i nakon završetka romana ‘Smrtni ishod atletskih povreda’ (Fraktura, 2022.) Milice Vučković, što nikako nije slučajno. Naime, oba romana preispituju određen tip osobnosti i to vjerojatno narcistički poremećaj osobnosti, (dijagnoza koja se, znam, i prečesto posvuda lijepi).
‘Toni’ (Fraktura, 2025., originalno izdanje 2024., Izdavački centar Tri, Skopje) je naslov tog romana, i to vrlo pogođen naslov, jer zapravo je riječ o psihološkoj studiji i periodu života junaka Tonija te događaja koje proživljava u svojoj 53. godini života. Toni je sastavljen od niza karakteristika ostarjelog ‘macho’ tipa, bivšeg rockera koji nikad nije odrastao niti za išta preuzeo odgovornost, koji za svoja stanja i životne situacije okrivljava drugo i druge (društvo, žene, promjene koje ne razumije i ne prihvaća). Bilo da se radi o razvodu, djetetu koje s njim ne želi razgovarati ili inflaciji, Toni je majstor u pronalaženju krivca za svoje frustracije.
Svi poznajemo Tonija, to je neminovno. Imali smo s njim niz susreta koje smo brže ili sporije prekidali. Svi, što je još gore, možemo pronaći malo Tonija u sebi, a što nas tek puni osjećajem srama.
No, ono u čemu se sastoji majstorstvo R. Bužarovske jest način na koji vješto ukazuje na posljedice Tonijevog ponašanja pri kojem su svi njegove kolateralne žrtve, njemu nedovoljno bitne da bi u romanu bile produbljene više od onoga kako ih i s kakvim lećama on vidi. Naime, roman je pisan kroz njegovu perspektivu i niz njegovih unutrašnjih monologa koji se miješaju i s povremenim dijalozima koji i dalje služe svrsi Tonijevih ciljeva i promišljanja o tome što on trenutačno želi te što bi mu se ‘prohtjelo’ u kojem trenutku.
Karikaturalno, jasno, jer Toni počesto u svojim potrebama liči životinji koja nema mogućnost autorefleksije, suosjećanja ili razumijevanja za tuđu perspektivu, držeći se čvrsto svojih uvjerenja o tome kakve su stvari (loše), a kakve bi trebale biti (onakve da mu pružaju najveću moguću ugodu).
Karikaturalno? Jasno, a ono što tu karikaturalnost čini zastrašujućom jest njena istovremena realnost.
Toni je tu. Kalkulira, manipulira, kažnjava tretmanima šutnjom, odmiče se da bi uzeo zamah, smatra da je napad najbolja obrana i za sobom ostavlja pustoš.
Toni nema prijatelja, ali ima Facebook publiku. Tonija neke žene zavole, ali to im dođe kao smrtna presuda, kazna iz koje se nije lako izvući.
Toni misi da ima pravo na sve, ne voli kada mu drugi (‘pederi’ ili feministkinje) to pravo dovode u pitanje, uzima gdje može, ne daje ništa i uspijeva od sebe učiniti žrtvu u svakom trenutku. Kroz svoje unutrašnje monologe, on svaku situaciju uspije i opravdati, a Bužarovska ih čini toliko vjerodostojnima da nam umanjuje svaku nadu da netko poput Tonija možda ne zna zašto je nešto napravio ili se eventualno nije snašao. Time nam briše iluzije o mogućoj slojevitosti tipova poput Tonija. On želi biti pažen, mažen i smatra da na to ima potpuno pravo. I da dovoljno daje već samim svojim postojanjem.
Prostor u kojem Tonijeva savjest ipak funkcionira, njegovo je nesvjesno, tj. snovi. Bužarovska ih čini dijelom njegove intuicije koja na neki način povezuje situacije, događaje i opasnosti brže nego što to čini Toni na javi. Ispadanje zubi kao motiv koji najavljuje stradanje i smrt, atmosfera Tonijevih snova, kao i majčin san zajedno sa scenom koja se među njima odvija u njezinoj sobi čine onaj dio koji bih nazvala ‘horrorom’, kao i cjelokupan dio radnje koji se odvija za vrijeme majčine bolesti i njezinog otkrivanja Toniju bitnih činjenica kojih nije bio svjestan u vezi njegovog oca.
Način na koji Toni prelazi iz jave u san zanimljiv je dio romana kojim Bužarovska doista kao da nam želi pokazati dva njegova dijela: svjesni koji samo nagonski grabi prema ugodi i nesvjesni koji ga upozorava, povezuje, pokazuje. No, iako se snova pri buđenju sjeća, Toni niti u njih, kao uostalom ni u što drugo (posao, odnose, glazbu čijim se poznavanjem svima hvali) ne ulazi dublje niti ih shvaća kao alarme.
Prostor je jako zanimljiv i bitan dio ovog romana, i pritom mislim prvo na fizički prostor na kojem Bužarovska gradi napetu atmosferu. Bilo da se radi o plaži u Grčkoj ili tamošnjem noćnom klubu; zgradi u kojoj Toni živi, noćnom klubu u koji izlazi s ekipom ili jednostavno noćnom gradu ili balkonu s kojeg ga Toni promatra, maglovitost, neizvjesnost, mnoštvo neodređenih zvukova i mračnih hodnika čini atmosferu romana opasnom, zloslutnom i neodređenom, kao da se u bilo kojem trenutku iz mraka može pojaviti bilo koja opasnost. “Okrenuo se kako bi se vratio u stan, ali tada su se balkonska vrata pred njim zatvorila uz gromoglasni tresak, a staklo je popucalo uz uznemirujući zvuk te se rasulo po podu, posvuda oko njegovih bosih nogu” (str. 155.).
Prostor se također može promatrati i kao društveno- politički prostor koji se, dakako, promijenio od razdoblja kad je Toni bio mlad i koji u sebi sadrži slojeve i problematike kojima se on odbija baviti ili im se čak svisoka ruga, bilo da je riječ o LGBT zajednici ili novinama koje se tiču prehrane. U svom rigidnom stavu i razumijevanju svijeta siguran je da je ranije bilo bolje i da “Jednostavno nismo odgojeni za ovo vrijeme i ove vrijednosti koje nam netko želi nametnuti…” (str. 206.) i time na neki način potvrđuje svoje čvrsto držanje za prošlost, za ono vrijeme kada je njemu bilo ‘bolje’, a što je velikim dijelom bilo tako upravo zato što je tada neprihvaćanje odgovornosti bilo normalno jer je bio malen ili vrlo mlad.
Toni prijatelja, kao što smo naglasili, nema, ali to ne znači da nema publiku. Odnos koji ima s ‘prijateljima’, ekipom sredovječnih muškaraca koje poznaje iz mladih dana, a s kojima neuspješno pokušava zagrepsti površne teme i doći do nečeg bitnijeg, funkcioniraju više kao njegova publika kojoj prepričava revidirane zgode i nezgode, neminovno ispadajući usput i velika faca, pa se tako iz usta njegove ekipe počesto začuje ‘legendo!’ i slični usklici kojima se dečki međusobno bodre i pokazuju kakvu-takvu povezanost. Ta povezanost se ipak događa samo sporadično i uz pomoć alkohola, budući da u stvarnim situacijama poput dolaska na sprovod, nitko od prijatelja ne reagira osim putem nesretnih emotikona na Facebooku.
Druga razina Tonijeve publike je ona s društvenih mreža, konkretno Facebooka gdje on piše ‘mudre’ misli koje mu padaju na pamet dok gleda televiziju ili sprema nered ili se pak nastoji popeti na brdo. Misli su to poput ‘Čim pomisliš da je došao kraj, shvatiš da je to tek početak’ ili ‘Tvoja odsutnost je tegobna prisutnost’ koje smo mnogo puta u različitim varijantama mogli vidjeti na mrežama, ali koje uvijek skupe ponešto lajkova i laskavih komentara poput ‘Točno!!!’ ‘Uvijek si bio za pisanje!’ i sličnih komentara. Toniju mnoštvo lajkova i komentara daju nadu i poticaj kao i uvjerenje da razmišlja i poetično i pametno i da su njegove misli zaista originalne i vrijedne.
Bužarovska odlično koristi lik Tonija kao i njegovo pisanje po Facebooku kako bi skrenula pozornost na velik problem današnjeg vremena koji se tiče virtualnih poticaja i potpora koje egzistiraju samo na mrežama, a ne i u stvarnosti. Budući da je održavati imidž također dio imperativa današnjice, Toni se jako trudi oko odabira pravih- pametnih, dirljivih- riječi na Facebooku povodom nečijeg ispraćaja, kao i oko vlastitog imidža za ‘publiku’- bilo na sprovodu ili u izlasku.
Imidž je ono na čemu on jedino i može zaraditi pokoji poen kod bilo koga, i tu je površinu bitno održavati, pri čemu se i u tome počinju pojavljivati i pojačavati pukotine, primarno vezano uz njegov fizički izgled, a koje mu kvare buduće izglede za parazitiranje.
Upravo je to inzistiranje na formi (formama) bez sadržaja ono što najbolje karakterizira Tonija i što ga čini zastrašujućim. Način na koji promatra ljude, pogotovo žene, poput djeteta koje traži da ga se nahrani i zadovolji, kroz njegove je unutrašnje monologe pojačano i zvoni glasno svojom prazninom. Postojanja bilo kakvih emocija osim samosažaljenja nema, kao ni ikakve želje za vlastitom korisnošću ili davanjem, koje kirurški precizno izbjegava.
Ono zaista zastrašujuće u svemu tome je činjenica da Toni dobiva mnogo, doista mnogo, iako su ga se mnogi riješili, što Bužarovska pogotovo spretno pokazuje (‘no contact’) kroz sporedne likove koji ne žele imati baš ništa s njim.
Htjeli, ne htjeli, morat ćemo se složiti da ‘Toniji’ dobivaju mnogo i prolaze relativno dobro, neprimorani na bilo kakvo preispitivanje i ‘preuzimanje odgovornosti. Koliko još tako i hoće li im prolaz jednom biti doista zatvoren?
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
Prvi tekst iz nove serije „Dnevnik čitanja“ u kojoj će urednice, urednici, suradnice i suradnici portala Kritika-HDP voditi bilješke uz pročitane knjige. Rubriku otvara Boris Postnikov kombinacijom feminizma i pornografije – što bi moglo poći krivo?
Eseji Dubravke Ugrešić; Rumena Bužarovska: „Toni“ (s makedonskoga preveo Ivica Baković; Fraktura, Zaprešić, 2025.); Georges Bataille: „Story of the Eye“ (translated by Joachim Neugroschal; Penguin, London, 2001.)
https://kritika-hdp.hr/ugresic-buzarovska-feminizam-pornografija/
Feministički angažman Dubravke Ugrešić bio je istovremeno drzak i zaigran, strastven i duhovit, a danas se tim tragovima – svaka na svoj način – kreću brojne domaće autorice mlađih generacija. Rumena Bužarovska po mnogo čemu odudara od lokalnih literarnih strujanja, njen je senzibilitet izgrađen uglavnom na narativnoj ekonomiji angloameričkih autora, a ipak je – nema dileme – naša. Eno vam svi njeni naslovi prevedeni na hrvatski (dobro, osim debitantskih Žvrljotina), eno vam predstava Moj muž u Zagrebačkom kazalištu mladih, eno vam uostalom i sama Rumena koja svako malo gostuje na hrvatskim festivalima. Tako je i roman Toni objavljen kod nas vrlo brzo nakon makedonskog originala, a ja sam požurio da ga pročitam. Inače, kod Bužarovske me sve vrijeme oduševljava to kako autorski raste iz knjige u knjigu: svaka nova zbirka priča joj je za nekoliko nijansi zrelija i promišljenija od prethodne. Ako ih čitate u kronološkom nizu, naprosto vidite da te tekstove piše netko tko temeljito radi na svom autorskom glasu. Toni joj je, međutim, prvi roman. I baš zato sam ga otvorio s čitalačkom tremom. Kako će se Rumena snaći u novom žanru? I to onom „pravom“, „ozbiljnom“, jer znamo kakva je specifična težina romana kod nas danas: lako je napisati kratku priču ili esejčić, ali ajde da te vidimo na 200 plus stranica…
Okej, da više ne gnjavim, mi koji smo vidjeli možemo potvrditi: Bužarovska je opet nadmašila sebe. Toni zabavlja, rastužuje i zbunjuje na sasvim neočekivane načine. S jedne strane, ovo je očito satira, a naslovni lik, ocvali skopski mačo roker, hodajuća je karikatura: tipični samoživi balkanski muškarac iz generacije koja se trenutno deblja i ćelavi, ali i dalje nosi starke. Egotriper i mamin sin, lokalni Petar Pan kraj kojeg nijedna Wendy ne može doći do riječi, ponosan na svoj fantastični muzički ukus izbrušen kasnih sedamdesetih, kontinuirano oduševljen vlastitom inteligencijom. Znate o kome se radi, poznajete više takvih. A onda, s druge strane, u Toniju nema ničeg karikaturalnog: sve smo te rečenice već čuli, takve smo likove dobro upoznali. Pa još s treće strane – ako imate tu beskrajnu sreću da ovaj roman čitate kao muškarac – prije ili kasnije se spotaknete na neku Tonijevu izjavu ili gestu koja, nema sumnje, pripada vama. Pa se malo nasmijete, pa se malo više posramite, pa se možda čak i naljutite. Jer šta fali Jamesonu? Zar to nije dobar viski? I kad sam neki dan na sastanku uredništva Kritike-HDP par puta upao u riječ Ani – sve dok me nije upozorila – zar to nije bilo samo zato što sam strastven oko književnih pitanja? I zar nije općepoznata stvar da je „Berlinska trilogija“ ono najbolje od Bowieja? Pravda za Tonija!
A ukoliko imate tu nesreću da ovaj roman čitate kao čitateljica, onda vam valjda preostaje samo da uživate u tome kako Bužarovska balansira između karikature koja je stvarna i stvarnosti koja je karikaturalna, između satire i zbilje, između sažaljenja i gađenja koje Toni izaziva, a da pritom i dalje ostaje smiješan…
Ako vam je, drage čitateljice, bilo šta od ovoga promaklo, javite se, naravno.
Sve ću vam objasniti.
Kod Bužarovske me sve vrijeme oduševljava to kako autorski raste iz knjige u knjigu: svaka nova zbirka priča joj je za nekoliko nijansi zrelija i promišljenija od prethodne. Ako ih čitate u kronološkom nizu, naprosto vidite da te tekstove piše netko tko temeljito radi na svom autorskom glasu. Toni joj je, međutim, prvi roman. I baš zato sam ga otvorio s čitalačkom tremom
Roman makedonske spisateljice ‘Toni’ ponire u srž balkanskog patrijarhata
Razgovarao: FRANJO NAGULOV
Balkanske trendove ne vidim kao nešto neobično. Mislim da možda, zato što smo manji i imamo veći k
eći kapacitet za organizaciju društva, možemo biti čak i učinkovitiji u zaštiti prava za koja smo se borili.
S makedonskom spisateljicom razgovarali smo u povodu Frakturina izdanja romana koji već na prvo čitanje osvaja vrsno ukomponiranim kritičkim, egzistencijalističkim i humoresknim slojevima teksta. Rijedak je, naime, u recentnoj regionalnoj literaturi slučaj usporediv s romanom koji – iako ima dodirnih točaka i s protagonistom kultne HBO-ove serije emitirane od 1999. do 2007., iako ponire u srž balkanskog patrijarhata, te iako zadire i u egzistencijalistička pitanja pojačana pandemijskim kontekstom – pripadnike obaju spolova (uz zrno soli u glavi kao čitateljski uvjet) može gdjekad i nasmijati; makar to bio opjevani gogoljevski smijeh, i makar taj smijeh ne bio tek nusprodukt nego i aktivni čimbenik pri pokušaju dekonstrukcije kolektivnog mentaliteta podneblja tako ustrajnog u odbijanju prijeko potrebne transformacije svijesti te savjesti, podjednako individualne i kolektivne. Razgovarajući o Toniju, koji ipak nije skopski pandan približnog mu imenjaka i šefa mafijaške obitelji DiMeo, nastojali smo podjednako proniknuti u sveprisutnost edipovskoga kompleksa, ali i gdjekad, barem na prvu, teško razumljivu ulogu žena koje pristaju trpjeti. Pa ipak, makar se to iz romana teško može iščitati, generacijske mijene donose ili bi trebale donijeti civilizacijske promjene u koje je inkorporirana, kao polazišna promjena, rodno-spolna emancipacija. Doduše, uvjerenje da je promjena generacijska stvar, čime se prepuštanje promjena stihiji nameće kao razumljivo, opasnost je koju u potpunosti nisu osvijestili ni sve brojniji
simptomi efekta nikad izrijekom objavljene konzervativne revolucije oko čijih bismo radikalnijih posljedica tek mogli imati posla u djelatnoj svakodnevici. Dakako, u razgovoru se nismo zadržali tek na Skoplju, Makedoniji ili južnoslavenskom govornom prostoru – posljednjih smo godina, tek što se pandemija primirila, svjedoci zastrašujućih ratnih zvjerstava, genocida, pa i rapidnih geopolitičkih komplikacija koje podsjećaju da – ako već nismo zakoračili u treći svjetski rat – stojimo na njegovu pragu, i čudimo se: premda je upravo pandemija, o kojoj pisci iznenađujuće malo pišu, pokazala fatalnost nemoći urušenog edukativnog sustava pred apologetima neznanja, konspirativnim teorijama te, naposljetku, zapanjujućom, konformizmom motiviranom bešćutnošću naspram ugroženih društvenih skupina. Katkad, kao što je u romanu ilustrirano, i onda kad konformizmom potaknuto uskraćivanje empatije za
posljedicu nosi stradanje naših najmilijih. Bužarovska, međutim, osim mraka vidi svjetlost – osim na ono najgore, upućuje na ono najbolje, u pandemiji primijećeno, što smo kao društvo bili kadri ponuditi.
Optimizam također proizlazi iz uvjerenosti u navedene emancipacijske procese generirane međugeneracijskim iskustvom i solidarnošću, koliko nam se god činilo da se stvari odvijaju suviše sporo ili da, štoviše, tamna strana pobjeđuje. Neovisno o pojedinačnim pogledima na recentni društveni kontekst, ostaje kao činjenica to da je pred nama roman koji, malo je reći, zaslužuje čitateljsku priliku; uvjerenja smo da će svako razočaranje – u korist rečene ambivalencije – naposljetku izostati. Ranijim poznavateljima književnog rada ove međunarodno priznate autorice, jednako je razumljivo, uvodni pasus i nije bio potreban. Kao što svakom, makar i najpovršnijem nositelju historijskog iskustva, zveckanje oružjem ostarjelih alfa-mužjaka nije novost.
Express: Ime romana, za početak, nije istovjetno tek imenu njegova protagonista nego i plejadi likova, što, doima se, upućuje na spregu o kojoj u literaturi nije dovoljno mišljeno – onoj patrijarhata i identitetskoga gubitka. Pitanje koje iz rečenog dojma proizlazi zbog toga bi moglo glasiti: odakle uopće rašireno uvjerenje o tradiciji – koja jest patrijarhalna – kao preduvjetu očuvanja identiteta? Ili je posrijedi sprega tradicije i očuvanja identiteta kolektiva, a nauštrb individualizma?
Prvo, pozabavimo se pitanjem tradicije kao očuvanja identiteta. U Tonijevu slučaju jasno sam istaknula da nema mjesta za prepoznavanje identiteta žena jer se tradicionalno obiteljsko prezime prenosi s očeva na sinove, i to ne samo u njihovim prezimenima nego i u imenima. No imenovanjem mnogih likova varijacijama imena “Toni” više sam pokušavala istaknuti kolektivni identitet koji prevladava u patrijarhalnoj tradiciji, a koji sam predstavila kroza sve likove nalik na Tonija. Usput, američka kultura uspostavila je kolektivni identitet lika Karen – privilegirane bijele dame koja se žali na usluge u
javnim prostorima. Naglašavajući Tonijeve kolektivne karakteristike, ciljala sam postići nešto slično (čudno, to ne postoji za muškarca). Ali da izravnije odgovorim na vaše pitanje, vjerujem da paradoksalno, iako tradicija zapravo čuva patrijarhalni kolektivni identitet, to čini podizlikom promicanja individualizma. To je zato što ljudi misle da su njihovo iskustvo i postojanje jedinstveni, pa ga pokušavaju prenijeti na svoju jednako jedinstvenu djecu, ne shvaćajući da ni na koji način nisu jedinstveni.
