Author: Nino Naumov

Toni: nepodnosliva lakoća samoljublja, Martina Marinković

Posted on by Nino Naumov

(Tony: the Unbearable Lightness of Self-Admiration, by Martina Marinković)

https://booksa.hr/kritike/toni-nepodnosljiva-lakoca-samoljublja

U posljednje vrijeme sve češće razmišljam o autorima i autoricama koji pišu iz perspektive ili fokalizacije likova suprotnog spola, i koliko to zna biti (ne)uspješno. Kristian Novak, primjerice, od regionalnih autora prvi mi pada na pamet kao netko tko je u dva romana veoma uspješno ispisao i bez uklizavanja u klišej okarakterizirao žene; Milenu u Ciganin, ali najljepši i Profu u romanu Slučaj vlastite pogibelji. Pisanje likova suprotnog spola koji će biti dovoljno karakterno izraženi da su u tekstu uistinu vjerodostojni, a da pritom nisu dovedeni do granice karikaturalnosti ili pak svedeni na estetski ispolirano pretjerivanje, kao u slučajevima primjene male ili female gazea, autorima i autoricama, posebice duljih proznih formi poput romana, nije nimalo lak zadatak.

Sagledamo li sad konkretnije autoricu koja se bavi ispisivanjem muškarca koji ipak utjelovljuje karikaturu, onu koje će čitatelji biti jasno svjesni od prve stranice romana i koja literarnim reflektorom obasjava presliku stvarnosti, dolazimo do važnog imena suvremene makedonske književnosti: Rumene Bužarovske.

Toni je prvi roman Rumene Bužarovske, inače spisateljice kratke proze i autorice nekoliko knjiga, čija je zbirka kratkih priča Moj muž 2023. godine postavljena kao uspješna predstava u Zagrebačkom Kazalištu Mladih. Rumena Bužarovska u svojem je najnovijem proznom djelu detaljno raspisala Tonija, muškarca-roman, onako kako, vjerujem, ni oni slični Toniju sami ne bi znali napisati, bez da cenzuriraju sve gadosti koje ovaj protagonist radi pred svojim čitateljima.

Na sižejnoj razini, roman je određen prilično jednostavno: pratimo isječak Tonijevog života, nekoliko mjeseci koji istovremeno obiluju zbivanjima, od ljetovanja u Grčkoj sa sinom i partnericom do života u majčinom stanu u Skopju, ali njegova je ključna razlika od većine romana koji se bave isključivo narativom centralnog lika, u tome što nema promjene u protagonistu. Od prve do posljednje stranice Toni je isti, on se ne mijenja, a stvari se ironično samo zbivaju oko njega, dešavaju se samo njemu i, naravno, on ni zašto nije kriv. Bužarovska je Tonija napisala toliko slojevito da se iz njegove strukture ličnosti može dijagnosticirati čitav spektar psihičkih poremećaja, no da se ne bi krivo shvatilo, roman se ne fokusira na to, a neće niti ova kritika.

Rumena Bužarovska pisanjem je ovog romana dokazala da je jednako vješta u dugoj proznoj formi, kao što je i u kratkoj, s tim da mi se također čini kako je s Tonijem pogodila zlatnu sredinu ne preopširnog romana koji povremeno gubi fokus niti tekstualne zbijenosti kratke priče. Toni je roman koji narativnu strukturu i fokalizaciju (pripovijedanje je iz trećeg lica) bazira isključivo na jednom liku, onom naslovnom, koji je također i metatekstualno i višerazinski zastupljen u romanu o sebi. Njegovo se ime tako repetitivno pronalazi u tekstu: većina Tonijevih prijatelja ili poznanika zove se Toni, Tonijeva majka čita Toni Morrison, Tonijev je otac imao kolegu Tonija… Toni je toliko ‘posebno’ ime da ne samo da romanu pripada takav naslov, i njemu pripadajući protagonist, već je na simboličkoj razini Toni naprosto romaneskni, frajerski state of mind, tekstualna kombinacija fabularnog okvira njegovog oh, tako teškog života i narativne linije svih njegovih (krivih) domino-efekt intoniranih odluka, začinjen unutarnjim monolozima od kojih se čitateljici diže kosa na glavi.

Toni izaziva i gađenje, i podsmijeh, i želju da se čitatelj osobno uvuče među stranice romana, izvuče Tonija van i fizički se obračuna s njim u naivnoj nadi da će mu to pomoći da se promijeni, ali Toniju, protagonistu romana, tom neodoljivom narcisu srednjih godina, nema pomoći, i upravo mi je zato ovaj roman toliko dobar, čitateljski potentan i zaigrano zasićen. Jer Toni iz romana itekako je stvaran, i posvuda je, i dijeli svoje užasno iritantne, nevjerojatno sebične i duboke narcisoidne karakteristike sa svim prosječnim ofucanim frajerima koji u srednjoj dobi još uvijek misle da su dovoljno cool kao što su na mizernih pet minuta bili kad im je bend u kojem su svirali u ranim dvadesetima dobio malo žešći aplauz na birtijskoj svirci, kad bi povremeno u razgovoru ispali najpametniji, kad bi jednom sa zabave otišli s djevojkom kojoj su se cijelu noć upucavali.

Toni je i slika muškarca što pripada generaciji koja više ne zna tko je, onog koji je zapeo između rock’n’roll-a i svjetskog poretka u raspadanju, ironično opskrbljenog svom silom glazbenog i kulturnog znanja (izuzev toga tko je napisao 1984., Orwell ili Huxley), a u izostanku onoga o upravljanju vlastitim životom, jer Toni ne samo da ne zna kuhati, on sa svojih pedeset i nešto ne zna ni rukovati perilicom za rublje. A zašto bi uopće i trebao znati, kad za to postoje žene obdarene vrlinama koje će im on zamjerati i celulitom za koji će im prigovarati, češće mentalno, katkad i direktno verbalno, ali će ih zato nadmeno prekidati monolozima o najboljim albumima koje je naručivao kad je radio u Jugotonu, jer što bi one uopće imale pametno za reći, pored njega toliko učenog i inteligentnog?

Istovremeno i mamin i tatin sin, u horoskopu ovan-podznak-lav (što bi drugo bio?), Toni je razmažen iznad svake granice, odrastao čovjek koji pasivno-agresivno pleše na konstantnom rubu temper tantruma čim ga netko ne pogleda dovoljno lijepo ili ga ne sasluša do kraja, čelično samoživ, nepokoleban u prekomjernoj ljubavi prema samome sebi, pognutiji u vlastiti iluzorni odraz od Caravaggiovog Narcisa, i naučen da sam sebi u svemu mora biti prvi, glavni, ma najbolji.

Toni je vremenski smješten u vrijeme pandemije, što Bužarovska uspješno koristi kao plodno literarno tlo za još jednu karakternu crtu ovog, kako vam drago, nadasve osebujnog protagonista. Antimasker plus antivakser jednako je Toni Stojanov, sveznalica kojeg nije briga što mu stara majka sjedi kod kuće nakon što se on zaražen vraća iz izlaska i koji će obavezno voditi kvazi filozofske dijaloge s taksistima o nenošenju zaštitnih maski. Tonija ne dotiče ništa, osim onoga što sam sebi filtrira, što se u njegovoj percepciji neizbježno uvijek veže uz vlastito, genijalno sebstvo. Oko Tonija žene mogu i umirati, a on će za sebe svejedno pronaći opravdanje, pogladiti se po prosijedoj kosi, svom ‘najjačem adutu’, pojesti još jedan kebab iako mu je sva odjeća tijesna, zrcaliti svoje pogreške kao životne nesreće koje ga ne napuštaju i pustiti najčvršće korijenje u ulozi žrtve. Majstorski ispisan u srži ironijskog ključa, Toni je ustvari neshvaćeni muškarac, žrtva histeričnih žena, nedovoljne roditeljske hvale i remenja na hlačama koje se ne da zakopčati.

Bužarovska, osim što na općenitoj, zanatlijskoj razini pisanja proze, uspjelo plete roman koji se s lakoćom čita, bolje reći guta, također stvara i prisnu atmosferu teksta, vrsno barata s humorom koji nije previše direktan i on the nose, a ipak udara gdje ga čitatelj neće očekivati, poput Tonijevih najodbojnijih misli, ispod pojasa, te formira dubinsku psihologizaciju centralnog lika koji ni sa jednim svojim činom naposljetku ne izaziva trunčicu empatije.

S Tonijem se ne može, ali ni bez Tonija ne ide. Tko nije susreo jednog takvog, u najmanju ruku eklektičnog kralja vlastitog svemira, u stvarnom životu, neka se s njim sudari barem u onom književnom. Kronično je nedostajao jedan ovakav roman lika u suvremenom, regionalnom književnom prostoru, a Rumena Bužarovska uspješno je s Tonijem utrla put za raspisivanje stvarnosti kroz grotesku i groteske kroz stvarnost. Jer, tko još misli da je ovaj Toni samo puki produkt izražene autorske mašte i vještine pisanja, neka ga čita iznova, koliko god puta trebalo.

Za kraj ove kritike, ostavljam jedan glazbeni poučak, koji mi se u čitanju Tonija posebno omilio. Da Toni Stojanov kao književni lik ima svoj soundtrack, koji bi zasvirao u pozadini svaki put kad on progovori, bila bi to neupitno pjesma Genije od TBF-a, s onim poznatim refrenom koji toliko evocira svakodnevnu misao našeg protagonista: ja sam genije / čudo prirode / sve na svitu znam / i jasno mi je sve.

S „Тоnijevcima“ bez sažaljenja: ROZA, portal za feminističke i lijeve politike

Posted on by Nino Naumov

Rekla bih da u mojim pričama često postoji i žena koja, iako je na ivici da doživi otkrovenje, nastavlja da živi po starom. Zbog toga sam dobijala i kritike – da to možda nije feministički, da bi ženski likovi, barem u književnosti, trebalo da se emancipuju i na taj način podstaknu druge žene da učine to isto, budu im inspiracija. Ali stvarnost nije takva

U književnosti već uveliko poznate i proslavljene sjevernomakedonske spisateljice, prevoditeljke i profesorice Rumene Bužarovske postoje pukotine u kojima žene pokušavaju da prežive, ne nužno i da se „oslobode“. Te pukotine javljaju se u jeziku, u tijelu, u međuljudskim odnosima. Junakinje Rumene Bužarovske nijesu heroine u klasičnom smislu, ali nijesu ni pasivne žrtve – one su ogledalo društva koje ih oblikuje.

Njen najnoviji roman „Toni“ otvorio je još jedno neugodno pitanje – pitanje muškosti kao naučenog obrasca ponašanja koji svima nanosi štetu. Dok čitamo ovaj roman, osjećamo bijes, nelagodu, čak i sažaljenje. Ono što sigurno nećemo osjetiti je ravnodušnost.

U intervjuu za ROZU – Portal za lijeve i feminističke politike sa Rumenom Bužarovskom razgovaramo o raznim temama koje inspiriše njen najnovji roman, ali i njena književnost uopšte – o mogućnosti empatije prema „tonijevcima“, o književnom kanonu koji se urušava kad u njega uvedemo feminističku perspektivu, ali i o granicama savremenih feminističkih politika i mogućnosti otpora jačanju desnice.

Kroz lik tipičnog balkanskog muškarca u svom posljednjem romanu „Toni“ razotkrivate razne slojeve patrijarhalne muškosti i ogoljavate naučene obrasce muškog ponašanja. Čini se kao da se više nema šta reći na tu temu. Da li ste rekli sve što ste o tome imali da kažete ili vas „toksična muškost“ i dalje provocira?

Oduvijek me je okupirao način na koji se patrijarhat odražava u ličnim odnosima ljudi i ne verujem da ću ikada prestati da se bavim tom temom. Jednostavno, jaz u rodnim odnosima je toliko sveprisutan u našim životima da, čak i kada bih željela, ne mogu da izbjegnem tu temu. Međutim, u „Toniju“ sam se posebno bavila fenomenom muškosti/patrijarhalnog maskuliniteta i time koliko je on štetan i za same muškarce, kao i načinom na koji se on kroz obrazovanje prenosi s generacije na generaciju. U tom procesu morala sam da se suočim sa prilično neprijatnim pojavama, na koje ne bih željela da se ponovo osvrćem. Za sada ne bih ponovo pisala o toj temi; vjerujem da sam sa njom završila i da sam je, na neki način, ostavila iza sebe.

Dok sam čitala „Tonija“, najveći dio vremena sam se nervirala zbog njega, a ostatak sam provela kajući se zbog toga što me toliko nervira. Ali me je stalno nešto vuklo da ga tumačim i preispitujem. Kako ste se Vi osjećali dok ste ga stvarali? Jeste li imali dileme ili unutrašnja preispitivanja u tom procesu?

Osjećala sam se slično kao i Vi. Bila sam rastrzana između činjenice da često imam, ili sam imala, empatiju prema ovakvim ličnostima ili likovima koji kao da nemaju emocionalni kapacitet da se izbore sa traumama koje nanose drugima ili koje su njima nanesene. Dešavalo mi se da mi bude iskreno žao nekog Tonija (govorim o stvarnosti), a da onda shvatim da je taj Toni štetan i po mene i po cjelokupno svoje okruženje, pa mi je bilo potrebno dosta vremena da se emancipujem od tog saosjećanja prema ličnostima koje imaju koristi od sopstvene sebičnosti i sopstvene neempatičnosti. Zapravo, ne mogu da kažem da sam se u potpunosti oslobodila toga. I dalje mi je žao „tonijevaca“, iako ne bi trebalo da mi ih bude žao. Kada je riječ o tom aspektu romana, nisam imala dileme. Imala sam dileme oko toga da li mogu da roman učinim dovoljno zanimljivim uprkos tome što je lik odbojan, a povrh toga i veoma prepoznatljiv.

Postoji li nešto što ste o sebi kao spisateljici i čitateljki naučili zahvaljujući feminizmu? Da li je feminizam promijenio način na koji čitate svoje stare književne ljubavi? Ili možda učinio da se u neke od njih razočarate?

Čak i onda kada to nisam shvatala, feminizam je uticao na mene i na način na koji pišem. Dok sam pisala prve zbirke kratkih priča, nije mi bilo sasvim jasno šta radim, a najmanje mi je bilo jasno kako da na teorijskom nivou uokvirim te stvari koje pišem. U međuvremenu sam pročitala dosta feminističke teorije, ali nisam shvatala da ona utiče na mene, ma koliko to danas zvučalo čudno. Naravno, iz današnje perspektive svoje stare književne ljubavi čitam drugačije. Na primer, pokušala sam ponovo da čitam Dostojevskog i smetalo mi je kako su žene predstavljene (ponovo sam uzela „Braću Karamazove“, iako ih ovog puta nisam pročitala do kraja, pa ne mogu da tvrdim da sam u pravu). Da i ne govorimo o tome da sam obožavala pripovjetke Vudija Alena ili da sam analizirala pripovjetke autora poput T. K. Bojla, koje bi mi danas djelovale mačistički i ne bi me zanimale. Često ponovo čitam i Hemingveja, i tu takođe uočavam jedan neobičan paradoks u odnosu na njegov pogled na rodne uloge.

Rekli ste u jednom intervjuu da žene treba da pišu o muškarcima „jer najbolje znaju kako oni govore“. Kako Vam izgleda kada muškarci u književnosti pokušaju da govore o ženama?

Uglavnom mi djeluje smiješno i dvodimenzionalno. Ako analizirate govor žena kod Hemingveja, na primer, vidjećete da sve govore isto – čak koriste i iste riječi. Žene u književnom kanonu predstavljene su podjednako dvodimenzionalno kao, recimo, crnac Džim u „Haklberiju Finu“. To je fenomen nepoznavanja „Drugog“. Mi muškarce veoma dobro poznajemo; znamo kako govore, kako se kreću, šta vole, a šta ne. Jedan od razloga za to jeste i to što oni predstavljaju opasnost za žene, pa smo primorane da ih posmatramo kako bismo se od njih zaštitile.

Nedavno smo pratili regionalnu raspravu povodom knjige „Po zanimanju: Ana Miloš“, u kojoj je autor, između ostalog, tvrdio da žene dobijaju ogroman prostor u književnosti samo zato što su žene, čak i kada im pisanje nije dovoljno dobro. Kako gledate na takve stavove? Da li su oni simptom šireg otpora prema ženskom glasu ili je riječ o strahu od gubitka prostora koji je dugo bio podrazumijevano muški?

Moj odgovor na takvo mišljenje je „bla bla bla, ku ku ku“. Mislim da uopšte ne treba da diskutujemo o ovakvim šovinističkim glupostima. Time samo pridajemo ovoj temi značaj koji ne zavređuje. Uostalom, na taj način se pravdamo i još više upadamo u zamku šovinizma.

Ako biste mogli da iz književnosti izbrišete jedan, samo jedan narativ o ženama, koji bi to bio i zašto biste odabrali baš taj?

To bi bilo ono što je Edgar Alan Po definisao kao najpoetičniju i najmelanholičniju temu u književnosti – smrt lijepe žene. Voljela bih da žene žive i u stvarnosti i u književnosti, i da se ne romantizuje kada ih neko ubije ili kada se razbole – i to samo ako su lijepe, a bogami i bijele, pa još i bogate.

U Vašim pričama često se javlja žena koja u jednom trenutku shvati da više ne može da živi kao do juče. Ali, šta je sa svim onim ženama koje taj trenutak nikada ne dožive, iz straha, obaveza, navike, ili zato što im život ne ostavlja prostor za takvu spoznaju? Kako o njima misliti, a ne romantizovati ni trpljenje, ni slobodu u savremenom kapitalističkom društvu?

Rekla bih da u mojim pričama često postoji i žena koja, iako je na ivici da doživi otkrovenje, nastavlja da živi po starom. Zbog toga sam dobijala i kritike – da to možda nije feministički, da bi ženski likovi, barem u književnosti, trebalo da se emancipuju i na taj način podstaknu druge žene da učine to isto, da im budu inspiracija. Ali stvarnost nije takva. Da bi se neko emancipovao, potrebno je da čitavo društvo bude naklonjeno tome i spremno da pomogne. Ne može svaka žena da napusti dom, da napusti supruga ili, pak, posao. Nije stvar samo u tome što ekonomski sistem (kapitalizam, da) to ne dozvoljava i što je on u braku sa patrijarhatom. Treba imati u vidu i da je civilizacijska praksa bila protiv nas i da je i dalje protiv nas. Nije lako napraviti promjenu u životu. Zato jednostavno treba razumjeti žene koje nastavljaju da žive na isti način kao i ranije – bez romantizacije, ali i bez osude.

Kada posmatrate književni ekosistem, festivale, nagrade, zvijezde i senzacije, čini li Vam se da se stvarni život književnosti odvija negdje drugo? Gdje ga Vi pronalazite danas?

Književnost je uvijek u pisanju i u čitanju. I pored čitavog tog drugog ekosistema, kako ga nazivate, suština je uvijek da se čita, da se govori o književnosti i, naravno, da se piše.

Kako vidite budućnost feminizma u vremenu jačanja desnice i populizma i gdje prepoznajete ograničenja savremenih feminističkih politika?

Budućnost feminizma leži u kontinuiranoj borbi protiv desnice. To znači da ne smijemo da odustanemo sada, kada desnica pokušava ponovo da nas porobi, da nas vrati u kuhinju i da nas koristi kao besplatnu radnu snagu, mašine za rađanje djece i, naravno, kao seksualne robinje. Mislim da ta borba neće biti laka, ali istovremeno vjerujem da smo ostvarile preveliki napredak da bi nam ta prava mogla tako lako biti oduzeta — iako to u istoriji nije nezabilježeno. Nažalost, veliki deo neoliberalne feminističke politike i dalje igra po kapitalističkim pravilima, koristeći jezik feminizma i zloupotrebljavajući njegova načela, i ta politika je bila i ostaće štetna po žene. Feminizam mora biti i klasna borba da bi uspio.

Šta trenutno čitate i možete li izdvojiti nekoliko dobrih knjiga koje ste pročitali tokom 2025. godine, a koje biste rado preporučili našoj publici?

Čitam egipatsku feministkinju Nawal El Saadawi. Preporučujem bilo šta od njenih djela. Takođe privodim kraju „Habibi“, grafički roman Krejga Tompsona, koji takođe preporučujem. Nedavno sam ponovo uvela novelu „Bartleby, the Scrivener“ na časovima američke književnosti i studenti su veoma dobro reagovali na nju jer je suštinski savremena, pa eto, možda će neko poželjeti da i to pročita.

Razgovarala: Andrea PERIŠIĆ

Fotografija: Nebojša Babić; preuzeto sa https://rumenabuzarovska.com/

https://www.r-o-z-a.org/p/s-tonijevcima-bez-s