Author: Nino Naumov

Nakon niza odličnih zbirki kratkih priča (izdvajam ‘Moj muž’ (2014.) i ‘Nikuda ne idem’ (2018.)), Rumena Bužarovska se odlučuje za formu romana i to žanra koji, ako ovu knjigu čitate u kasnim noćnim satima, pleše između trilera, horrora i psihološke drame. Sličan sam dojam imala i nakon završetka romana ‘Smrtni ishod atletskih povreda’ (Fraktura, 2022.) Milice Vučković, što nikako nije slučajno. Naime, oba romana preispituju određen tip osobnosti i to vjerojatno narcistički poremećaj osobnosti, (dijagnoza koja se, znam, i prečesto posvuda lijepi).

‘Toni’ (Fraktura, 2025., originalno izdanje 2024., Izdavački centar Tri, Skopje)  je naslov tog romana, i to vrlo pogođen naslov, jer zapravo je riječ o psihološkoj studiji i periodu života  junaka Tonija te događaja koje proživljava u svojoj 53. godini života. Toni je sastavljen od niza karakteristika ostarjelog ‘macho’ tipa, bivšeg rockera koji nikad nije odrastao niti za išta preuzeo odgovornost, koji za svoja stanja i životne situacije okrivljava drugo i druge (društvo, žene, promjene koje ne razumije i ne prihvaća). Bilo da se radi o razvodu, djetetu koje s njim ne želi razgovarati ili inflaciji, Toni je majstor u pronalaženju krivca za svoje frustracije.

Unutrašnji monolozi i opasne posljedice

 Svi poznajemo Tonija, to je neminovno. Imali smo s njim niz susreta koje smo brže ili sporije prekidali. Svi, što je još gore, možemo pronaći malo Tonija u sebi, a što nas tek puni osjećajem srama.
No, ono u čemu se sastoji majstorstvo R. Bužarovske jest način na koji vješto ukazuje na posljedice Tonijevog ponašanja pri kojem su svi njegove kolateralne žrtve, njemu nedovoljno bitne da bi u romanu bile produbljene više od onoga kako ih i s kakvim lećama on vidi. Naime, roman je pisan kroz njegovu perspektivu i niz njegovih unutrašnjih monologa koji se miješaju i s povremenim dijalozima koji i dalje služe svrsi Tonijevih ciljeva i promišljanja o tome što on trenutačno želi te što bi mu se ‘prohtjelo’ u kojem trenutku.

Karikaturalno, jasno, jer Toni počesto u svojim potrebama liči životinji koja nema mogućnost autorefleksije, suosjećanja ili razumijevanja za tuđu perspektivu, držeći se čvrsto svojih uvjerenja o tome kakve su stvari (loše), a kakve bi trebale biti (onakve da mu pružaju najveću moguću ugodu).

Karikaturalno? Jasno, a ono što tu karikaturalnost čini zastrašujućom jest njena istovremena realnost.

Toni je tu. Kalkulira, manipulira, kažnjava tretmanima šutnjom, odmiče se da bi uzeo zamah, smatra da je napad najbolja obrana i za sobom ostavlja pustoš.

Toni nema prijatelja, ali ima Facebook publiku. Tonija neke žene zavole, ali to im dođe kao smrtna presuda, kazna iz koje se nije lako izvući.

Toni misi da ima pravo na sve, ne voli kada mu drugi (‘pederi’ ili feministkinje) to pravo dovode u pitanje, uzima gdje može, ne daje ništa i uspijeva od sebe učiniti žrtvu u svakom trenutku. Kroz svoje unutrašnje monologe, on svaku situaciju uspije i opravdati, a Bužarovska ih čini toliko vjerodostojnima da nam umanjuje svaku nadu da netko poput Tonija možda ne zna zašto je nešto napravio ili se eventualno nije snašao. Time nam briše iluzije o mogućoj slojevitosti tipova poput Tonija. On želi biti pažen, mažen i smatra da na to ima potpuno pravo. I da dovoljno daje već samim svojim postojanjem.

Svjesno i nesvjesno

Prostor u kojem Tonijeva savjest ipak funkcionira, njegovo je nesvjesno, tj. snovi. Bužarovska ih čini dijelom njegove intuicije koja na neki način povezuje situacije, događaje i opasnosti brže nego što to čini Toni na javi. Ispadanje zubi kao motiv koji najavljuje stradanje i smrt, atmosfera Tonijevih snova, kao i majčin san zajedno sa scenom koja se među njima odvija u njezinoj sobi čine onaj dio koji bih nazvala ‘horrorom’, kao i cjelokupan dio radnje koji se odvija za vrijeme majčine bolesti i njezinog otkrivanja Toniju bitnih činjenica kojih nije bio svjestan u vezi njegovog oca.

Način na koji Toni prelazi iz jave u san zanimljiv je dio romana kojim Bužarovska doista kao da nam želi pokazati dva njegova dijela: svjesni koji samo nagonski grabi prema ugodi i nesvjesni koji ga upozorava, povezuje, pokazuje. No, iako se snova pri buđenju sjeća, Toni niti u njih, kao uostalom ni u što drugo (posao, odnose, glazbu čijim se poznavanjem svima hvali) ne ulazi dublje niti ih shvaća kao alarme.

Prostor kao (ne)prijatelj

Prostor je jako zanimljiv i bitan dio ovog romana, i pritom mislim prvo na fizički prostor na kojem Bužarovska gradi napetu atmosferu. Bilo da se radi o plaži u Grčkoj ili tamošnjem noćnom klubu; zgradi u kojoj Toni živi, noćnom klubu u koji izlazi s ekipom ili jednostavno noćnom gradu ili balkonu s kojeg ga Toni promatra, maglovitost, neizvjesnost, mnoštvo neodređenih zvukova i mračnih hodnika čini atmosferu romana opasnom, zloslutnom i neodređenom, kao da se u bilo kojem trenutku iz mraka može pojaviti bilo koja opasnost. “Okrenuo se kako bi se vratio u stan, ali tada su se balkonska vrata pred njim zatvorila uz gromoglasni tresak, a staklo je popucalo uz uznemirujući zvuk te se rasulo po podu, posvuda oko njegovih bosih nogu” (str. 155.).

Prostor se također može promatrati i kao društveno- politički prostor koji se, dakako, promijenio od razdoblja kad je Toni bio mlad i koji u sebi sadrži slojeve i problematike kojima se on odbija baviti ili im se čak svisoka ruga, bilo da je riječ o LGBT zajednici ili novinama koje se tiču prehrane. U svom rigidnom stavu i razumijevanju svijeta siguran je da je ranije bilo bolje i da “Jednostavno nismo odgojeni za ovo vrijeme i ove vrijednosti koje nam netko želi nametnuti…” (str. 206.) i time na neki način potvrđuje svoje čvrsto držanje za prošlost, za ono vrijeme kada je njemu bilo ‘bolje’, a što je velikim dijelom bilo tako upravo zato što je tada neprihvaćanje odgovornosti bilo normalno jer je bio malen ili vrlo mlad.

Poticaj društvenih mreža

Toni prijatelja, kao što smo naglasili, nema, ali to ne znači da nema publiku. Odnos koji ima s ‘prijateljima’, ekipom sredovječnih muškaraca koje poznaje iz mladih dana, a s kojima neuspješno pokušava zagrepsti površne teme i doći do nečeg bitnijeg, funkcioniraju više kao njegova publika kojoj prepričava revidirane zgode i nezgode, neminovno ispadajući usput i velika faca, pa se tako iz usta njegove ekipe počesto začuje ‘legendo!’ i slični usklici kojima se dečki međusobno bodre i pokazuju kakvu-takvu povezanost. Ta povezanost se ipak događa samo sporadično i uz pomoć alkohola, budući da u stvarnim situacijama poput dolaska na sprovod, nitko od prijatelja ne reagira osim putem nesretnih emotikona na Facebooku.

Druga razina Tonijeve publike je ona s društvenih mreža, konkretno Facebooka gdje on piše ‘mudre’ misli koje mu padaju na pamet dok gleda televiziju ili sprema nered ili se pak nastoji popeti na brdo. Misli su to poput ‘Čim pomisliš da je došao kraj, shvatiš da je to tek početak’ ili ‘Tvoja odsutnost je tegobna prisutnost’ koje smo mnogo puta u različitim varijantama mogli vidjeti na mrežama, ali koje uvijek skupe ponešto lajkova i laskavih komentara poput ‘Točno!!!’ ‘Uvijek si bio za pisanje!’ i sličnih komentara. Toniju mnoštvo lajkova i komentara daju nadu i poticaj kao i uvjerenje da razmišlja i poetično i pametno i da su njegove misli zaista originalne i vrijedne.

Bužarovska odlično koristi lik Tonija kao i njegovo pisanje po Facebooku kako bi skrenula pozornost na velik problem današnjeg vremena koji se tiče virtualnih poticaja i potpora koje egzistiraju samo na mrežama, a ne i u stvarnosti. Budući da je održavati imidž također dio imperativa današnjice, Toni se jako trudi oko odabira pravih- pametnih, dirljivih- riječi na Facebooku povodom nečijeg ispraćaja, kao i oko vlastitog imidža za ‘publiku’- bilo na sprovodu ili u izlasku.

Slaba forma bez sadržaja

Imidž je ono na čemu on jedino i može zaraditi pokoji poen kod bilo koga, i tu je površinu bitno održavati, pri čemu se i u tome počinju pojavljivati i pojačavati pukotine, primarno vezano uz njegov fizički izgled, a koje mu kvare buduće izglede za parazitiranje.

Upravo je to inzistiranje na formi (formama) bez sadržaja ono što najbolje karakterizira Tonija i što ga čini zastrašujućim. Način na koji promatra ljude, pogotovo žene, poput djeteta koje traži da ga se nahrani i zadovolji, kroz njegove je unutrašnje monologe pojačano i zvoni glasno svojom prazninom. Postojanja bilo kakvih emocija osim samosažaljenja nema, kao ni ikakve želje za vlastitom korisnošću ili davanjem, koje kirurški precizno izbjegava.

Ono zaista zastrašujuće u svemu tome je činjenica da Toni dobiva mnogo, doista mnogo, iako su ga se mnogi riješili, što Bužarovska pogotovo spretno pokazuje (‘no contact’) kroz sporedne likove koji ne žele imati baš ništa s njim.

Htjeli, ne htjeli, morat ćemo se složiti da ‘Toniji’ dobivaju mnogo i prolaze relativno dobro, neprimorani na bilo kakvo preispitivanje i ‘preuzimanje odgovornosti. Koliko još tako i hoće li im prolaz jednom biti doista zatvoren?

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

Toni našeg doba (Rumena Bužarovska: Toni)

Prvi tekst iz nove serije „Dnevnik čitanja“ u kojoj će urednice, urednici, suradnice i suradnici portala Kritika-HDP voditi bilješke uz pročitane knjige. Rubriku otvara Boris Postnikov kombinacijom feminizma i pornografije – što bi moglo poći krivo?

Eseji Dubravke Ugrešić; Rumena Bužarovska: „Toni“ (s makedonskoga preveo Ivica Baković; Fraktura, Zaprešić, 2025.); Georges Bataille: „Story of the Eye“ (translated by Joachim Neugroschal; Penguin, London, 2001.)

https://kritika-hdp.hr/ugresic-buzarovska-feminizam-pornografija/

Je suis Toni

Feministički angažman Dubravke Ugrešić bio je istovremeno drzak i zaigran, strastven i duhovit, a danas se tim tragovima – svaka na svoj način – kreću brojne domaće autorice mlađih generacija. Rumena Bužarovska po mnogo čemu odudara od lokalnih literarnih strujanja, njen je senzibilitet izgrađen uglavnom na narativnoj ekonomiji angloameričkih autora, a ipak je – nema dileme – naša. Eno vam svi njeni naslovi prevedeni na hrvatski (dobro, osim debitantskih Žvrljotina), eno vam predstava Moj muž u Zagrebačkom kazalištu mladih, eno vam uostalom i sama Rumena koja svako malo gostuje na hrvatskim festivalima. Tako je i roman Toni objavljen kod nas vrlo brzo nakon makedonskog originala, a ja sam požurio da ga pročitam. Inače, kod Bužarovske me sve vrijeme oduševljava to kako autorski raste iz knjige u knjigu: svaka nova zbirka priča joj je za nekoliko nijansi zrelija i promišljenija od prethodne. Ako ih čitate u kronološkom nizu, naprosto vidite da te tekstove piše netko tko temeljito radi na svom autorskom glasu. Toni joj je, međutim, prvi roman. I baš zato sam ga otvorio s čitalačkom tremom. Kako će se Rumena snaći u novom žanru? I to onom „pravom“, „ozbiljnom“, jer znamo kakva je specifična težina romana kod nas danas: lako je napisati kratku priču ili esejčić, ali ajde da te vidimo na 200 plus stranica…

Okej, da više ne gnjavim, mi koji smo vidjeli možemo potvrditi: Bužarovska je opet nadmašila sebe. Toni zabavlja, rastužuje i zbunjuje na sasvim neočekivane načine. S jedne strane, ovo je očito satira, a naslovni lik, ocvali skopski mačo roker, hodajuća je karikatura: tipični samoživi balkanski muškarac iz generacije koja se trenutno deblja i ćelavi, ali i dalje nosi starke. Egotriper i mamin sin, lokalni Petar Pan kraj kojeg nijedna Wendy ne može doći do riječi, ponosan na svoj fantastični muzički ukus izbrušen kasnih sedamdesetih, kontinuirano oduševljen vlastitom inteligencijom. Znate o kome se radi, poznajete više takvih. A onda, s druge strane, u Toniju nema ničeg karikaturalnog: sve smo te rečenice već čuli, takve smo likove dobro upoznali. Pa još s treće strane – ako imate tu beskrajnu sreću da ovaj roman čitate kao muškarac – prije ili kasnije se spotaknete na neku Tonijevu izjavu ili gestu koja, nema sumnje, pripada vama. Pa se malo nasmijete, pa se malo više posramite, pa se možda čak i naljutite. Jer šta fali Jamesonu? Zar to nije dobar viski? I kad sam neki dan na sastanku uredništva Kritike-HDP par puta upao u riječ Ani – sve dok me nije upozorila – zar to nije bilo samo zato što sam strastven oko književnih pitanja? I zar nije općepoznata stvar da je „Berlinska trilogija“ ono najbolje od Bowieja? Pravda za Tonija!

A ukoliko imate tu nesreću da ovaj roman čitate kao čitateljica, onda vam valjda preostaje samo da uživate u tome kako Bužarovska balansira između karikature koja je stvarna i stvarnosti koja je karikaturalna, između satire i zbilje, između sažaljenja i gađenja koje Toni izaziva, a da pritom i dalje ostaje smiješan…

Ako vam je, drage čitateljice, bilo šta od ovoga promaklo, javite se, naravno.

Sve ću vam objasniti.

Kod Bužarovske me sve vrijeme oduševljava to kako autorski raste iz knjige u knjigu: svaka nova zbirka priča joj je za nekoliko nijansi zrelija i promišljenija od prethodne. Ako ih čitate u kronološkom nizu, naprosto vidite da te tekstove piše netko tko temeljito radi na svom autorskom glasu. Toni joj je, međutim, prvi roman. I baš zato sam ga otvorio s čitalačkom tremom